Dinamo na plin, Hajduk na ugljen

Dinamo na plin, Hajduk na ugljen

GOVORE da 20 posto hrvatskog stanovništva živi u siromaštvu jer nema ni dvije tisuće kuna mjesečno, njih osam posto je i bez zahoda, što imaju i oni u zatvoru, a tamo bi se moglo strpat i cilu državu kad vidiš šta sve mulja i kulja iza slučaja ubijene Ivane, pa bi na slobodi ostalo samo ovih 20 posto iz statistike s početka rečenice.

Zrcalo u gornjoj rečenici je bistro i savršeno, blista od sklada i matematičke logike, a kad pogledaš svakodnevne vijesti ispada da živimo ne Andersenove nego Sanaderove bajke. Di ćeš veće sriće kad jednoj naciji, koja je totalno u balunu, nakon riješenog Dinama u kompi s esdepejcem Bandićem, glavni hadezejac Andersen riješi i slučaj Hajduk. Tako da zemlja danskih gabarita ima ligu sa dva jaka kluba koji će uskoro po Jakome Andabaku izazivat potrese i po Europi.

Zašto bi to bilo nemoguće, oduvijek smo po principu «u divljaka luk i strijela» prednjačili po sportu pa kad bi Mato Ljubek prestigao svih na svijetu, onda bi naš komentator odveslao u hiperbolu – pogledajte našega Matu u jednokleku, on je i kleknuo da bi pobijedio.

Možda sam ovo i izmislio kao i onu staru bazu kad je spiker dreknuo «gooool, kurac gol, stativa!»,  nije bitno, nego govorimo je li moguće na primjer kao mali Veljano Zanki nekidan zaronit isprid Komiže na 101 metar dubine. A šta ima da su tamo onoga Slovenca skoro marendali morski pasi.

Nego je bitno da u pogledu toga šta je moguće a šta nije - shvatite kako definicija politike i jest "umijeće mogućeg" a ne nemogućeg i kad je to tako, onda čemu sumnje? Mi živimo Andersenovu bajku. Ma slažem se ja da vi to ništa ne virujete, ali pogledajte činjenice:

Svi Hajdukovi dugovi su kupljeni!

Zamislite šta bi bilo (a bit će i toga u bajci premijera Andersena) - kad bi onih 20 posto siromašnog stanovništva moglo prodat svoje dugove. Da se recimo oni malo dokapitaliziraju. Ili da Dragan Primorac smisli neku kemiju i za njih. A ne'š ti njihovih dugova, voda, struja, pričuva, komunalije…Međutim, glede njih prepreka je u tome što tih 20 posto siromašnih nema ama baš nikakav brand. Ko ih jebe.

Mogu ja i tako rezonirat, ali mogu i ovako: premijer Andersen je jednim hicem riješio sve probleme. Da je nekim Primorčevim zakonom o siromašnima stavio njih 20 posto na prodaju, ne'š ti šta bi dobio. I ko bi uspija nagovorit Dalekovod da baci na njih lovu. A nemaju ni zahod. Ne mogu udovoljit niti minimalnim tehničkim uvjetima na tržištu.

E međutim, premijer Andersen je jednim hicem poubijao svu sirotinju: Hajduka je istaknuo ka brumu, mamac, ešku, ješku… Hajduk je srazmjerno svojim dugovima još veća sirotinja od onih 20 posto, ali ima zahod, brand i Torcidu. Svaka kuna uložena u takvu sirotinju može se s vremenom isplatit. Premijer Andersen zna igrat šah i ne smisli on samo prvi potez nego cilu kombinaciju u kojoj računa i na pješaka, i na sirotinju:

Kad lovaši u Hajduka stave lovu, onda će tu bit posla i za onih 20 posto sirotinje, i sad mi recite da vas nisam uvjerio da zbilja živimo premijerovu bajku. Prvo je bija Tito, onda su on njegove po Terazijama za vrime rata prodavali dvoglavu s naličjem i licem u Tuđmanu i Miloševiću, da bi sad konačno došlo do tranzicije nakon razdruživanja ponovno u jednu glavu. Pa ni mafija ne može bez razmjene dobara (i zla), tako da već vidim kako će Bandićev Dinamo i Andersenov Hajduk uskoro dočekivati na svetu nedilju ka nekad, Partizana i Zvizdu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Koliko je sve savršeno skockano vidi se i po pregledu dnevnih vijesti: da ste Andersen, šta biste rekli, sigurno biste se i vi opredijelili kao i Andersen: Neću nuklearku. Nego ugljen i plin. Dinamo na plin, Hajduk na garbun. Sve bi i ja potpisa da sam na mistu Andersena. Posta je nepogrešiv i pogađa sve šta bi narod tija.

Osim šta smo posli 17 godina postojanja države počeli radit i zakon za mafiju (ili za protiv mafije, ne'š ti razlike), pa se sad može reć «Za zatvor spremni!», osim u slučaju Laptala koji je osuđen na 14 a za deset bi moga izać i oni Pezelj, - u pripremi je i zakon za mir na stadionima. Prvi takav zakon na ovom nogometnom teritoriju čita san u Kockici kod Stipe Šuvara. Apsurda li od zakona. Zoveš raju na stadione da ne bi popizdila na važnije misto, a onda se čudiš šta je pijana iscipala po tribina.

U to vrime sam napisa Jozi Gracinu, vlasniku kafića Basket di su kod Slobodne Dalmacije svraćali i novinari, da je to ista stvar ka da nas ti Jozo počneš izbacivat iz birtije ako se opijemo. Jer kako bi ti onda zaradija da smo mi trizni. U pauzama sastanka u Kockici nasmija bi se i sam Šuvar vlastitim predavanjima dok bi nas častija pićem CK SKJ-a. Jer je i on uvidija koji je to kupus. A zašto? Zato šta u Šuvarovo vrime nije bilo video nadzora ka danas. Ima si Big Broza, a šta je to prema današnjemu Big Brotheru.

Sad uvode video nadzor i po lukama, a di neće na stadionu. Jednoga dana sve će bit pod video nadzorom. E ali ko koga onda nadzire? To je isto ka da cilu Hrvatsku, šta smo malo prije buncali, strpaš u zatvor. Onda više nitko nije u zatvoru. Pitanje relativiteta. Isto ka i u slučaju Igora Štimca i Rade Šerbedžije kad ih vidiš kako se grle po novinama. Tko koga grli, je li Štimac Šerbedžiju ili Šerbedžija Štimca? Sve je moguće. I zašto onda ne bi Štimac bio taj koji će se i zakonski obračunat s navijačkim ispadima na stadionima. Šuvar bi ga odma nagradija nagradom "Sedam sekretara SKOJ-a".

I da više ne razbijate puno glavu evo vam jednog nadnaslova iz šta ima veze kojih novina:     NAŠEM REPREZENTATIVCU BOLJE NAKON ŠTO GA JE NOKAUTIRAO NJEGOV VRATAR.

A onda bi bilo najbolje da ga nokautira još jedan put.

Foto: Vedran Buble

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara