Finale je potvrdilo: Ovaj Euro najgore je veliko natjecanje naših života

Finale je potvrdilo: Ovaj Euro najgore je veliko natjecanje naših života

Foto: Getty Images / Guliver image

ZAVRŠNI meč EP-a između Francuske i Portugala (0:1) sažeo je sve karakteristike turnira kojeg smo po službenoj dužnosti morali pratiti zadnjih mjesec dana: pun velikih zvijezda i po tome zavaravajuće i papirnato atraktivan, ali ustvari upropašten razvodnjavanjem kvalitete, s tako rijetkim i malobrojnim trenucima za pamćenje te s daleko više groznih, negledljivih i predugih utakmica, u kojima se zbog omasovljenja broja prolaznika skupine od samog početka potpisivao remi, dok se u nokaut-fazi odbrojavalo do penala.

Potpisnik teksta velika nogometna natjecanja prati od Meksika '86 i pod punom odgovornošću izjavljuje da nije vidio goreg SP-a ili EP-a od ovog koje je srećom upravo završilo u Francuskoj. Što se tiče finalnih utakmica na velikim natjecanjima, ono što su pokazali Francuska i Portugal može se usporediti jedino sa zloglasnim dvobojem Njemačke i Argentine na SP-u '90. U Parizu smo vidjeli rovovsku bitku, ali pri tome ne kopiramo po defaultu jednu od najofucanijih frazetina sportskih novinara, nego meč za prvaka Europe doista je podsjećao na nogometnu verziju statičnih bojeva iz Prvog svjetskog rata, samo što se ovdje srećom nije nabacivalo smrću, nego ubitačnom dosadom. Rat iscrpljivanjem najtočniji je opis cjelovečernjeg mučenja sa Stade de Francea.
 
Osim svega navedenog, ovaj Euro, pa i finale, potvrdili su da produžeci nakon neodlučenog rezultata u 90 minuta nemaju baš nikakvog smisla. Koja je svrha nakon sat i pol loše utakmice, igrače koji ionako jedva dišu od preduge sezone, tjerati da usred ljeta trče još pola sata? Produžeci na ovom Euru bili su očajni, besmisleni, a golovi i prilike na njima padali su zbog umora i dekoncentracije, a ne svježine i kreacije. Ako već tu muku nije moguće prekinuti, onda je se svakako može skratiti, tako da se pobjednik odlučuje izvođenjem jedanaesteraca odmah nakon remija u regularnom dijelu. Da, znamo da penali "nisu fer", da su "sreća" i "lutrija", ali još nismo čuli suvisli prijedlog alternativnog rješenja rezultatske pat-pozicije. Bacanje novčića budi sjetu kod navijača ovdašnjeg osvajača Kupa velesajamskih gradova, ali ostavimo taj model u prapovijesti.
 
Kao što smo već pisali "braneći" Portugal od onih koji ga napadaju i omalovažaju, ta momčad, bez obzira na neatraktivnu igru i "pragmatičnost", što je tek druga riječ za strategiju sjedenja u plitkoj obrani i čekanja protivničkih grešaka za kretanje u napad, potpuno je zasluženo došla do finala i osvojila naslov prvaka Europe i to probijajući se najtežim i najduljim putem. Jer u zadnja dva tjedna Portugal je igrao četiri utakmice nokaut faze, od kojih je u čak tri pobijedio nakon produžetaka ili penala.
 
Iako je Portugalu klupa zabrinjavajuće tanka u odnosu na najjače i najuglednije europske reprezentacije, sposobnost trenera i igrača da se u nepovoljnom okružju i protiv nominalno jačih protivnika probiju kao pobjednici, ogleda se u tome da su im tri od četiri pobjede u ključnim utakmicama (Portugal je skupinu okončao bez pobjede) donijele rezerve Renato Sanches, Ricardo Quaresma i Eder. Naravno, prečesto i uvijek u ključnim trenucima da bi bilo slučajno.
 
Samo jednu utakmicu, polufinale protiv Walesa, slavio je u 90 minuta (2:0), jednom je pobijedio na penale - Poljsku nakon 1:1, dok je u produžecima slomio Hrvatsku u osmini finala i Francusku u finalu. Obje ove pobjede od po 1:0 Portugal je ostvario protiv momčadi koje su veći dio utakmice dominirale. Uostalom, u finalu je postavio negativan rekord - trebalo mu je čak 80 minuta da uputi prvi udarac na gol, što nije uspjelo čak ni zloglasnoj Grčkoj 2004. 
 
Naravno, "ubojice nogometa" do senzacionalnog naslova tada su došle preko domaćina Portugala, a 12 godina kasnije, momčad u kojoj su ostali tek tada 19-godišnji Ronaldo i danas duplo stariji Ricardo Carvalho, do europskog naslova dolazi dekadentnim nogometom, pobjedom stare momčadi nad favoriziranim domaćinom i to golom Charisteasa koji se danas zove Eder. Llorisa, daleko najboljeg golmana Eura, probušio je napadač koji nije uspio zaigrati za skromni Swansea niti u ispadanju iz kupa od četvrtoligaša Oxforda, prije nego što će napadač bez gola u pola godine, biti poslan na posudbu u Lille. Kao Rehagel 2004., tako je i Santos 2016. stvorio savršeno ustrojenu, organiziranu, čvrstu i žestoku momčad, koja je na Euro došla pobijediti, a ne zadiviti i ispasti u četvrtfinalu.
 
Ali koliko god bilo popularno aktualne neatraktivne pobjednike neatraktivnog Eura uspoređivati s onima koji su Ronalda rasplakali 2004., oni koji pribjegavaju navedenoj paraleli niti su duhoviti, niti se razumiju u nogomet. I dok je Grčka antinogometom u Portugalu negativno stršala ne samo od konkurencije na turniru, nego i u nogometnoj povijesti, Portugal u Francuskoj i protiv Francuske, usprkos popularnoj tezi, nije igrao puno manje atraktivno ili lijepo za oko od konkurenata. Optužujete li Portugal za ružnu igru i sretne prolaske, mora da niste gledali Njemačku ili čak Francusku i nema nijednog razloga, od sportskog do estetskog, zašto je Portugal manje od njih zaslužio postati prvak Europe.
 
Ako se veliča Francusku koja je nezasluženo poražena u finalu, a navodno je težila igri i nadigravanju, vrijedi napomenuti da u ključnom meču nigdje nije bilo kreativaca Pogbe i Griezmanna, dok se čarobnjak Payet istaknuo tek ozljeđivanjem Ronalda, pa je osramoćen ranom zamjenom.
 
S druge strane, Portugal su do zasluženog naslova prvaka Europe nosili golman Rui Patricio, stoper Jose Fonte (još jedan Santosev zaokret usred turnira, kada je shvatio da su Ricardo Carvalho i Bruno Alves prespori), ali najviše Pepe, koji je igrao u životnoj formi, zatim Cristiano Ronaldo, podređen momčadi kao nikada ranije i naravno Fernando Santos, koji je u finalu "samo" ponovio ono što je napravio nekoliko puta ranije na Euru; bez milosti odstranio nezamjenjive i zamijenio ih igračima iz drugog plana koji su se pokazali ključnima, prestrojio momčad u hodu i opet imao Plan B. Što je, za razliku od kolege Čačića, dokazao i protiv Hrvatske, gdje je i krenuo pobjednički pohod koji je kulminirao trijumfom nad Francuskom.
 
Karakter, riječ je koje su inače nogometašima puna usta, ali Portugal je u finalu pokazao koliko ga ima. Jer u 20. minuti ostao je bez ključnog čovjeka, kapetana i jedinog igrača svjetske klase, ali nije odustajao od njihove igre čekanja i laganog razbijanja francuskog pritiska, koji se jako brzo istrošio. Kao što se bez trofeja istrošila Zlatna generacija portugalskog nogometa predvođena Luisom Figom i Ruijem Costom, zato što je imala majstore, ali nije imala karakter za ono za što je bila predodređena.
 
Jer ovaj nejaki, dosadni i o jednom igraču ovisni Portugal, ostankom bez njega usred neprijateljskog teritorija i izložen jurišima nadmoćnog neprijatelja, umjesto da se raspadne, za čas se sabrao, grupirao te postao još jači i odlučniji. Zato što su igrači slijedili trenera koji se držao njegovog plana. Ne zato što je tvrdoglav, nego jer je plan bio odličan i doveo ih je na europski vrh.
 
Očito je da Portugal nije imao najbolje igrače na Euru, ali ih je najučinkovitije vezao u momčad. Spremnu, borbenu, strpljivu, oportunističnu, pragmatičnu i što je najbitnije, pobjedničku.
 
Dosadnu? Točno, ali takav je bio i cijeli Euro.
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara