Ovo nije napisano sinoć nakon dramatičnog poraza Hrvatske od Portugala ili jutros, nego prije osam godina, kada je reprezentacija jednako "nezasluženo" izgubila od Turske u četvrtfinalu Eura. Ali, kako vidite, danas je još primjenjivije nego 2008. 

 

Krug je sada zatvoren, generacija koja je obećavala puno i tada izašla na veliku scenu, pognute glave odlazi u povijest tri neuspjeha i jedan debakl na velikim natjecanjima kasnije, sa samo dva prolaska skupine na EP-ima i SP-ima, ali bez ijedne pobjede u nokaut fazi. 

 

Na papiru jača od brončane '98 (jer igrači iz aktualne generacije posljednjih godina imaju daleko važnije uloge u najvećim svjetskim klubovima, nego što su ih Ćirni sinovi igrali u drugoj polovici 90-ih) ali formalno i egzaktno luzerska da luzerskija ne može biti, jer ako Euro 2008 otpišemo kao njenu svjetsku premijeru (iako je Modrić i tada već dvije godine bio glavni igrač, a mladi Rakitić poručivao da na EP dolazi igrati), njen skor na velikim natjecanjima je:

 

Na SP 2010. nisu se plasirali. Na EP 2012. prošli tek nakon dodatnih kvalifikacija, ali nisu prošli skupinu. Na SP 2014. prošli tek nakon dodatnih kvalifikacija, ali nisu prošli skupinu. Na EP 2016. prošli s teškoćama, ali bez dodatnih kvalifikacija, konačno prošli skupinu (ali to je napravilo čak 16 od 24 reprezentacija na ovom Euru) i ispali u prvoj nokaut rundi.

 

 

Izbornike za sve ove neuspjehe i debakle, redom neiskusne i(li) nekvalitetne, nedorasle, koji su vrhunske igrače u takve momčadi trebali slagati bez znanja, autoriteta, vizije, talenta i velikih rezultata, postavio je isti čovjek, gazda hrvatskog nogometa, kojem su nabrojane reference nebitne, a za selektorsko mjesto traži se slijepa poslušnost njemu i ispunjavanje njegovih kvota.

 

Šest godina kasnije, itekako ostvarivi san desetaka tisuća navijača o jakoj Hrvatskoj, potrošen je kako bi se namirili šuškavi snovi jednog čovjeka i njegove klike, koji formalno neće odgovarati zbog onog što je napravio od reprezentacije Hrvatske podređujući je sebi, ali trenutno pred sucima i antikorupcijskim istražiteljima daje iskaze na optužnice i istrage kojima ga se tereti da je klub koji je također prisvojio i državu čiji je nogomet uzeo, oštetio za stotine milijuna kuna. U pauzama posjeta USKOK-u i Županijskom sudu, iz lože stadiona na Euru gleda kako mu kapital na terenu raste pod paskom okamenjenog i najnovijeg u nizu oktroiranih izbornika.

 

 

Iz lože odakle konce vuče veliki meštar i klupa na kojima sjede njegovi poslušnici, idemo na teren. Upravo je fascinantno kako navijači Hrvatske, uma pomućenog vatrenim ludilom, pogleda zamagljenog kockicama i svijesti na godišnjem odmoru tih dva tjedna svake dvije godine, puše i mantraju idiotsku varalicu da su igrači na terenu jedino "naši dečki", koji "samo igraju nogomet" i "daju 120 posto za Hrvatsku." Dakle, potpuno samostalno tijelo, djevičanski čisto i neuprljano gadostima našeg nogometa, bez ikakvih veza s ložom punom likova s dosjeima, koji nemaju ništa sa šukerima, mamićima i izbornicima na daljinski. Koji ne odigravaju s njima duple pasove na bankovnim šalterima, koji ne biraju utakmice ili koji "ne shvaćaju izbornike" sramoteći manje sebe, a više Hrvatsku. 

 

Konačno, igrače koji nijednom nisu digli glas protiv onog što je od njih, skupine odličnih nogometaša, sve ove godine radio jedan čovjek i njegove lutke na koncu, točnije što su im oduzeli priliku da kao momčad budu među najboljima. I onda će opet kmečati kada ih protiv Bugarske i Islanda dođu gledati tek rodbina i prijatelji. To će biti zato, dragi igrači, što su oni pod kojima bespogovorno služite sve ove godine, ukrali reprezentaciju, odnosno ubili emociju koju je pobuđivala kod onih koji vas ne prate samo kada ste na velikim natjecanjima, jer "poznati" i gastarbajteri ipak imaju znatno bolji stomak od onih koji stalno, a ne svake dvije godine, kusaju neprobavljive bljuvotine gospodara hrvatskog nogometa. 

 

To je razlog zbog kojih ne navijam za ovu reprezentaciju HNS-a, jer govoriti da igrači samo igraju i da nemaju nikakve veze sa svom tom truleži, najobičnija je laž. Vjerujući u nju, vjerujete u gluposti koje vam plasira ekipa iz hrvatske optuženičke lože. Meni to ne pada na pamet, bez obzira ispala ova reprezentacija u skupini ili postala europski i svjetski prvak. Ništa što predstavlja ova garnitura HNS-a i oni koji je reprezentiraju, ne mogu me učiniti ponosnim što sam Hrvat. Ovo nije Hrvatska, nego prćija, bankomat, supermarket, koji služe za promociju likovima kao što su Bujanec i Kolinda. Ako to ne želite shvatiti i vidjeti, vaš problem. 

 

 

Navijači ne vide za kakvu Hrvatsku navijaju iz dva razloga: Zato što ne vide i ne čuju ili zato što se to prave. Prvima nema pomoći ni potrebe išta objašnjavati, jer njima, koji ne shvaćaju da su ovakvu reprezentaciju za koju navijaju, stvorili neprijatelji Hrvatske, a do to nisu oni koji se protiv njih bore, ionako je važno samo svake dvije godine nabiti kockaste nakurnjake na retrovizore, zastavice na karoserije, tuljce na glave i urlati konzumove pjesmice, ponosni što su Hrvati. 

 

Sada mnogi od njih u zaštitu uzimaju igrače, koji opet moraju igrati pod nedostojnim izbornicima; sirotog Strinića, jučer Lovrena, sutra nekog trećeg. Dirnuti smo njihovim suzama nakon poraza, ali oni će tugu utopiti na prestižnim svjetskim destinacijama, u raskoši i bogatstvu, dok se vi, nakon što na dvije godine u ormar spremite zastavice, nakurnjake i tuljac, vraćate u jadnu hrvatsku realnost. 

 

Utihnuli su topovi i trube, pokliči za pive i čipseve, te ona super nova himna sa svim sportašima državne elektroprivrede. U stvarnom životu čekaju vas još gora sranja, jer dok ste urlali u slavu HNS-ove Hrvatske, u onoj pravoj po prvi put u povijesti pala je Vlada, koja je prije toga rasprodala još malo onog što do sada nije, ali uslijed opće opijenosti kockicama i Eurom, to nitko nije ni primijetio. Tako da nam ovog ljeta slijedi još jedna odurna izborna kampanja, gora od one kada su se sučelili Marković i Štimac. Država i narod se iz vatrenog ludila s kockastim dezenom, brzo vraćaju u standardno nenormalno stanje.

 

 

Ali, nije sve tako crno, jer osim navedenih gadosti, slijedi nogometna katarza od seleb-nametnika u vidu Vardara i Iasija. Ne znate tko su ti, Luka Buliću uplakan zbog par baklji u terenu stadiona u St. Etienneu i Tonko Blaće, rekorderko CRO heštegiranja? Znaju zato oni koji nogomet stvarno i stalno prate i koji ispadanje Hrvatske na Euru ili kraj velikog natjecanja, obilježavaju i kao dan u kojem se nogomet vraća stvarnim i stalnim navijačima, te dan u kojem je sveden na pravu mjeru ove Hrvatske, ne Eura, nego euro-pretkola.

 

Hrvatska na Euru, tragikomedija s dramatičim zapletom i jakim elementima farse došla je tako kraju. Trajala je samo dva tjedna, ali luđački intenzitet kojim je tresla sve uključene, posebno uglednike, jamči da se dulje ne bi ni moglo izdržati bez ozbiljnih posljedica, ali ne samo po psihu i inteligenciju.