DARIJO SRNA nakon 14 godina 134 odigrane utakmice konačno je rekao zbogom hrvatskoj reprezentaciji. Kapetan je posljednji put nosio najdraži dres protiv Portugala, čiji je kraj dočekao suznih očiju. 

 

Iako je  Srna svoj odlazak iz reprezentacije najavio još prije Eura 2016.,za njega je ovaj turnir bio više od samoga nogometa. Dokazivanje nekih stvari i sebi i drugima.

 

 

Neposredno nakon utakmice protiv Turske, Srna je ostao bez oca, a scene uplakanog kapetana koji dok svira Lijepa naša uoči meča sa Češkom pogledom uperenim prema nebu traži podršku voljenog oca, preplavile su svijet i na neki način postale su light motivi cijelog Eura u Francuskoj.

A nakon što se vratio u kamp reprezentacije nakon sprovoda oca i odlučio zbog datog obećanja završiti misiju, Srna je u trenutku postao jedan od heroja turnira u Francuskoj.

 

Međutim, svjetski mediji nisu pisali o Dariju samo zbog posvećenosti nacionalnoj vrsti u najtežim trenucima u životu. Toliko osporavan, Srna je odigrao turnir karijere i u stilu se oprostio od reprezentacije. 

 

Srna je kapetansku vrpcu nosio 68 puta i, bez sumnje, bio uz Hrvatsku uvijek kada je trebalo.

I poput pravog kapetana, znao je kad treba reći dosta.

 

Srna je za Hrvatsku odigrao 134 utakmice i zabio 22 gola. U prvom sastavu debitirao je krajem 2002. godine u prijateljskom susretu protiv Rumunjske, kad ga je u žrvanj, još kao golobradog dječaka bacio Otto Barić. Njegovo prvo veliko natjecanje bio je EURO 2004. u Portugalu. Igrao je i na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj (2008.), EP-u u Poljskoj i Ukrajini (2012.) te sada na EURU u Francuskoj. Iza njega su i nastupi na dva svjetska prvenstva – 2006. godine u Njemačkoj te 2014. u Brazilu.

 

 

Igrao je pod Barićem, Kranjčarom, Bilićem, Štimcem, Kovačem i Čačićem, četvrti je strijelac u povijesti reprezentacije i bez sumnje, nogometaš je koji je obilježio cijelu jednu epohu hrvatskog sporta.

 

S tim se slažu i treneri koji su proslavili hrvatski nogomet i koji su za Index evocirali svoje osobne momente s legendarnim kapetanom.

 

 

''Moramo biti iskreni i priznati da je Darijeva veličanstvena karijera, posljedica nevjerojatne upornosti, fanatičnog rada i nezamislive ljubavi prema nogometu. Darija znam otkako je bio dijete, ja sam ga prvi gurnuo u vatru i dao mu dres prvotimca u Hajduku i najbolje znam kakva je kod njega bila posvećenost nogometu. Sve što je u životu napravio, plod je strašnog talenta i beskrajne upornosti.

 

 

Nekako ispada da su nam se karijere preklapale. U Hajduku je debitirao kod mene, u mladoj reprezentaciji sam ga također vodio, a i u A selekciji, kad sam bio pomoćnik Bariću, Darijo je debitirao. Igrača poput njega na bočnim pozicijama danas je sve manje. U svojim je počecima igrao krilo, a baš sam ga ja gurnuo na beka, znajući da tu može daleko najviše pružiti. 

 

Kad je potpisao za Šahtar nisam bio sretan. Bez želje da ikoga podcjenjujem, posebice kad znamo kakve je rezultate ukrajinski klub u međuvremenu ostvario, smatram da je Darijo s obzirom na svoj talent i predispozicije trebao igrati u Realu ili Barceloni. Međutim, unatoč tome, skidam mu kapu na svemu što je napravio. Hvala ti Darijo na svemu'', Za Index je rekao Zoran Vulić, trener s kojim je Srna upoznao što znači biti profesionalni nogometaš.

 

 

Hrvatska je nakon Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji 2002. napravila smjenu generacija. Momčad je preuzeo stari lisac Otto Barić, no početak njegove avanture na klupi vatrenih nije bio uspješan. Početak kvalifikacija za Euro u Portugalu mirisao je na debakl. Nula u Osijeku protiv autsajdera Estonije i katastrofa u Bugarskoj, dali su naslutiti da bi Hrvatska nakon Eura 2000. mogla propustiti još jedno veliko natjecanje. Međutim, tada je Otto povukao potez karijere. Izmislio je dadu Pršu, a priliku je dao i nekim mladim igračima poput Babića, Vranješa i Srne. Hrvatska se naravno plasirala u Portugal, a Srna više nikad nije izgubio mjesto reprezentativca.

 

 

''Darija sam baš ja stavio u reprezentaciju. On je tada bio gotovo dijete, ali sam ja već onda u njemu vidio potencijal kakav se rijetko viđa. I sjećam se da su me baš zbog njega novinari tada često napadali. Sjećate se onih teza kako Barić igra sa pet, šest obrambenih igrača, ali meni Srna nikada nije ni bio obrambeni igrač, niti sam ga ja ikada tako i vidio.

 

On je meni igrao na desnoj strani, ali ne beka, neko veznog igrača, a Boris Živković je pazio na tu desnu stranu baš zbog Srninih proboja prema naprijed. Kod mene je Srna igrao 80 posto utakmica kao ofenzivni desni vezni. A tada je Darijo bio i mlađi i brži i boljeg udarca i boljeg centaršuta nego danas. Eto, mislim da sam bio jasan'', u listopadu 2014. za Index je na sve učestalije kritike na račun Srne komentirao Barić.

 

Bilo je to doba kad je Srna bio na udaru nogometne javnosti u Hrvatskoj. Mnogi su mu predbacivali da u dresu reprezentacije ne igra dobro već jako dugo, jer je izgubio puno od svoje probojnosti i razornosti zbog uloge koje u je u Šahtaru namijenio Mircea Lucescu.

 

 

"Međutim, mi smo puno izgubili u Dariju Srni što se prekida tiče. To nije onaj Srna kojeg smo nekad imali jer on u Šahtaru dugo igrao čistog beka i ne odlazi naprijed. Srna je dosta izgubio na kvaliteti, nije izbrusio svoje najjače oružje i po meni to nije kao što smo svi nekad mislili da će biti. Nije ni sjena, ali daj Bože da ponovo proradi'', za Index je sad već davne 2006. rekao najveći nogometni um u Hrvata, pokojni Tomislav Ivić, koji je baš kao i Vulić držao kako je Darijo morao igrati u puno većem klubu nego što je Šahtar.

 

Srna kao da je poslušao šjor Ivanove riječi i na Euru 2008 naprosto je briljirao, baš kao i cijela reprezentacija. Do one tužne večeri na Prateru protiv Turske.

 

Hrvatska je u Austriji i Švicarskoj igrala zaista upečatljiv i dopadljiv nogomet, a arhitekt te mlade, poletne i atraktivne momčadi bio je Slaven Bilić.

 

Ipak, Bilić nije uspio odvesti reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričku Republiku 2010., a ključ neuspjeha bila su dva teška poraza od Engleske u kojima je Hrvatska primila čak devet komada. Javnost je tražila Slavenovu ostavku, no prema priznanju Bilića, pune dvije godine kasnije, točnije, nakon što je postao trener ruskog Lokomotiva, igrači su tali iza njega, posebno Srna.

 

 

''Održali su me moj stožer i familija, a u poslovnom dijelu moji igrači te Marković i Srebrić. Netko može biti nezadovoljan taktikom, može se pitati zašto smo na Wembleyju igrali tako ofenzivno ili zašto je Pokrivač igrao beka. To su dnevne stvari. Bitno je to što sam znao da mi igrači u svakom trenutku vjeruju, to je jedina istina. Zato nas nikakva Atena, nikakvi mediji ili Mamići nisu mogli poljuljati. Nitko nam nije mogao ništa, ni pojedini članovi IO-a i tako dalje", Indexu je kazao Bilić 2012.

 

 

Opći stav hrvatske javnosti godinama je bio da hrvatska ima sjajne igrače, koji briljiraju u najboljim svjetskim klubovima, ali da nema momčad te da su nogometnim reprezentativcima puno važnije cifre na bankovnim računima, nego uspjeh nacionalne momčadi. Srna, koji je bio često na udaru takvih kritika, na takve je optužbe imao spreman odgovor.

 

"Navijači imaju pravo to govoriti. Ne znam koja bi moja reakcija bila nakon poraza od Porta i ispadanja iz Lige prvaka. Savršeno ih mogu razumjeti. Oni su naš 12. igrač. Želim im zahvaliti na potpori ove sezone u Ligi prvaka i uvjeravam ih da svaki igrač na travnjaku daje 100%. Ponekad uspijemo, ponekad ne. Imao sam isti problem u Hrvatskoj. Ljudi su govorili da u našim klubovima dobivamo puno novca, a da u nacionalnom dresu ne ulažemo dovoljno napora. Ali onda smo se plasirali na Euro i nakon utakmice s Turskom svi su počeli pričati suprotno. Moramo imati strpljenja. Shvaćamo da smo mi krivi za ispadanje iz Lige prvaka. Ali zaista nam treba podrška navijača. Volim ih i poštujem i znam da oni osjećaju isto za nas."

 

 

Premda ga nikad nije vodio, za kraj smo ostavili trenera svih trenera, Ćiru Blaževića, jer njegova kratka, ali emocijama nabijena poruka možda i najtočnije opisuje kakav je Srna bio sportaš i čovjek.

 

''Darijo je obilježio veliku epohu hrvatskog nogometa. Kao čovjeku i kao igraču, mogu mu se samo nakloniti i skinuti kapu do poda. Kad se sjetim koliko su udarali po njemu i omalovažavali. Ljudi koji u nogometu pojma nemaju. Sentimentalno sam vezan za Srnu jer je kao sportaš i kao nogometaš bio ideal kojem sam težio cijeli svoj život. Naravno da mi je krivo što se oprostio, ali možda je i dobro, jer je ovo sad jedna sjajna prilika da mu se svi skupa zahvalimo i barem donekle pokažemo što je napravio za Hrvatsku i hrvatski nogomet.''