Mudar čovjek iz Hortaleze skinuo je kletvu i od vječnih luzera stvorio je najmoćniju momčad svih vremena

Mudar čovjek iz Hortaleze skinuo je kletvu i od vječnih luzera stvorio je najmoćniju momčad svih vremena

Foto: Guliver Image/Getty Images, Hina

OSTALO je još točno šest dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom.
 
Premda u Francuskoj ovog ljeta neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, a tamo ćemo gledati Sjevernu Irsku, Island, Albaniju i Wales, reprezentacije iz drugog, pa čak i trećeg razreda europskog nogometa, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu.
 
Dok ludnica 10. lipnja ne krene, odbrojavamo do Eura uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.
 
Odbrojavanje je počelo.
 
Španjolska – Njemačka 1:0, finale Eura 2008.
 
 
Španjolska, uglavnom zahvaljujući uspjesima Reala, a poslije i Barcelone, oduvijek je bila najtrofejnija klupska nogometna nacija Starog kontinenta, no desetljećima je nacionalna selekcija svojim navijačima stvarala sijede u kosi. Furija bi na velika natjecanja vječno dolazila kao jedan od favorita, a onda bi se tamo raspala i nije španjolski reprezentativni nogomet bez vraga bio nazivan luzerskim.
 
Čovjek koji je prekinuo desetljećima dugu agoniju i kojem se cijeli Iberijski poluotok morao zahvaliti zvao se Luis Aragones
 
Igračka legenda Atletica od trenutka kad je preuzela klupu Španjolske morala je voditi rat s agresivnim španjolskim tiskom i navijačima koji nisu bili zadovoljni njegovom kadrovskom politikom. Aragones je iz momčadi izbacio legendu španjolskog nogometa, Raula, odrekao se usluga Canizaresa i Salgada, dobrih igrača, ali i likova koji nisu doprinosili dobroj atmosferi.
 
Filozofija Luisa Aragonesa bila je da niti jedan igrač, ma koliko velik bio, nije veći od kolektiva i reprezentacije. S mladom postavom, koja je igrala prepoznatljiv, lepršav i atraktivan nogomet "stari" je u svojoj posljednjoj utakmici kao izbornik postigao svoju najveću pobjedu.
 
 
"Ja sam poput mlijeka, kad istekne rok ne valja ga piti", šalio se posljednjih dana Aragones na nagovaranja da ipak ostane na čelu "furije".
 
Od početka turnira Španjolska je igrala prepoznatljiv nogomet. Brz, tehnički savršen i prokleto učinkovit. Možda i ključni problem španjolskog reprezentativnog nogometa, koji Furiji godinama nije dopuštao da na velikoj sceni napravi veći rezultat, bili su klanovi stvarani po ključu klupske pripadnosti. Animozitet Realovaca i igrača Barce bio je prevelik teret, i Aragones je toga bio svjestan i uspio je u nemogućem.
 
Od vječnih luzera stvorio je momčad, koju je onda ostavio u nasljeđe Vicente Del Bosqueu. Dalje sve ostalo je povijest. Tri velike krune u nizu. Nešto što nikad nitko nije napravio. A sve zahvaljujući prgavcu iz Hortaleze koji nas je napustio u veljači 2014.
 
 
S tribina gledao Di Stefana i Puškaša
 
Kao igrač, bio je sjajan napadač. Karijeru je počeo još tamo davne 1957. u Getafeu, a već sljedeće godine prelazi u tada najveći klub na svijetu, Real Madrid. Ipak, tada još zelen i mlad nije se uspio nametnuti u strašnoj konkurenciji Di Stefana, Puškaša, Kope ili Genta, igrača koji su s Realom pet puta u nizu pokorili Stari kontinent. Nije zabilježio niti jedan nastup za prvu momčad Reala i te godine su mu obilježile stalna seljakanja na posudbe u manje klubove kao što su Recreativo Huelva, Hercules ili Ubeda.
 
U Atleticu postaje zvijezda
 
Godine 1961. postaje član Betisa za koji u tri sezone i 86 nastupa zabija 33 gola te kao napadač s reputacijom prvaka Europe (bio je član reprezentacije Španjolske koja je 1964. godine pobjedom nad SSSR-om postala prvak Europe) prelazi u redove madridskog Atletica.
U Atleticu je bio prava zvijezda i jedan od najboljih igrača. U deset godina igranja za Atletico zabio je je 172 gola i osvojio tri naslova državnog prvaka, a u sezoni 1969./70. bio je i prvi strijelac Primere.
 
U finalu tadašnjeg Kupa europskih prvaka zabio je vodeći gol protiv tada najmoćnije momčadi Europe, moćnog beckembauerovog Bayerna, no Nijemci su vrlo brzo izjednačili, a u ponovljenoj utakmici (tada se nakon 120 minuta igre nisu izvodili penali, već bi se meč ponovio), Bayern je slavio sa 4:0.
 
Velika trenerska karijera
 
Nakon te sezone završava igračku, a započinje još uspješniju trenersku karijeru. Trenirao je brojne klubove, među ostalim Atletico, Barcelonu, Betis, Valenciju, Espanyol, Sevillu,a potkraj karijere i turski Fenerbahče. S Atleticom je osvojio interkontinentalni kup 1974., prvenstvo 1977. te tri Kupa kralja, a s Barcelonom još jedan kup 1988.
 
Ipak, ono po čemu će ga se najviše pamtiti i ono zbog čega će ostati zapisan zlatnim slovima u vječne knjige španjolskog nogometa je osvajanje naslova prvaka Europe i skidanje tzv. "španjolske kletve".
 
Preuzeo je posrnulu španjolsku reprezentaciju nakon debakla na EP u Portugalu 2004., kad nisu uspjeli proći ni grupu. I odmah je uveo značajne promjene. Kako u sam sustav igre, tako i u način vođenja momčadi. Ukomponirao je u ekipu ono što je desetljećima falilo španjolskoj reprezentaciji – maštovitosti, kreativnosti, imaginaciji i lepršavosti u igri pridodao je ratnički mentalitet te stvorio savršenu koheziju u momčadi.
 
Revolucionirao tiki-taku
 
Već na prvom velikom turniru na kojem je vodio Španjolsku, a to je bilo SP u Njemačkoj 2006., promjene su bile vidljive. Grupu je pregazio, a poletna i potentna Furija predvođena zvijezdama koje tek stupaju na veliku scenu, Iniestom, Xabijem, Torresom i Villom u osmini finala bila je apsolutni favorit protiv do tada ćudljive Francuske. Ipak, Zidane je tada otplesao svoj posljednji labuđi ples i dovukao Francusku do finala, a Aragones je morao čekati svoju priliku sve do 2008. i Eura u Austriji i Švicarskoj. I dočekao ju je.
 
Takva dominacija neke reprezentacije na velikim nogometnim smotrama nije viđena godinama. Aragones je dobro znao kakve igrače ima i posluživši se njihovim potencijalima posve je revolucionirao nogometnu igru. Naslonio se na tiki-taka igru, izum Johana Cruyffa, redefinirao ga, dodao mu još neke elemente i tako španjolsku nogometnu vrstu učinio nepobjedivom.
 
Nakon osvajanja tog prvog velikog naslova 2008., veznjak Xabi Alonso je izjavio: "Bez njega ovaj naslov ne bi bio moguć. Protekle dvije godine imali smo brojne probleme, no on je uvijek stajao uz nas, vjerovao nam je.Na kraju se pokazalo da je bio u pravu."
 
Svom nasljedniku, Vicenteu del Bosqueu ostavio je u nasljeđe momčad s kojom se ovaj poslije popeo i na vrh svijeta osvojivši SP 2010., te Euro 2012. Španjolska je od gubitničke momčadi i predmeta sprdnje, postala jedina reprezentacija kojoj je uspjelo spojiti tri najveća naslova u nizu.
 
Rasistički ispad
 
Ipak, i jedan ružan i kontroverzan incident također je obilježio Aragonesovu karijeru. Da bi motivirao Jose Antonia Reyesa, Aragones mu je na jednom treningu doslovce ovim riječima pristupio: "Reci onom crnom govnu da si mnogo bolji od njega. Reci mu to. Reci mu to u moje ime. Moraš vjerovati u sebe. Bolji si nego to crno govno." To "crno govno" bio je Thiery Henry, a da bizarnost bude veća, bio je suigrač Reyesu u Arsenalu. 
 
Jedini u povijesti s tri najveća naslova u nizu
 
Usprkos tome, Luis Aragones će ipak ostati upamćen kao čovjek koji je postavio temelje današnjeg španjolskog nogometnog "dream teama" te onaj koji je svome nasljedniku, Vicenteu del Bosqueu ostavio u nasljeđe momčad s kojom se ovaj prvo 2010. popeo na vrh svijeta osvojivši SP, a potom i EP 2012. Od jedne gubitničke reprezentacije stvoren je ubojiti nogometni stroj, jedini koji je uspio povezati sva tri velika naslova u nizu. Najviše zahvaljujući njemu, "mudrom čovjeku iz Hortaleze"
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara