Tekst: Zvonko Alač
Screenshot: Daily Mirror

LINEKEROVA doskočica o "jednostavnoj igri u kojoj 22 čovjeka 90 minuta trče za loptom i gdje na kraju uvijek pobijede Nijemci", koju je izgovorio nakon poraza na penale od Elfa na SP-u u Italiji '90., već odavno je postala kliše, a možda razloge "prokletstva" treba tražiti u sumnjivom i nikad razjašnjenom golu Geoffa Hursta kojim je Engleska '66. na Wembleyu (ne)opravdano uzela svjetsku titulu Njemačkoj

Osim utakmica na koje vas podsjećamo u ovom vremeplovu, veliki rivali su se na europskim i svjetskim prvenstvima od '68. naovamo sastali još sedam puta, ali naš izbor se ipak ograničio na najvažnije od najvažnijih anglo-germanskih nogometnih bitaka.

Svakako treba spomenuti i pobjedu Nijemaca u četvrtfinalu SP-a u Meksiku '70. (3:2 nakon što su Englezi imali prednost 2:0), kao i utakmicu koja se nije igrala na velikom natjecanju, ali je najslađa petarda u engleskoj nogometnoj povijesti: pobjedu 5:1 nad Njemačkom u Muenchenu u rujnu 2001. u kvalifikacijama za SP. Nakon Janckerovog gola uslijedio je Owenov hat-trick koji je podebljao Gerrard, a u strijelce se upisao čak i Emile Heskey. Bila je ovo slatka osveta za pobjedu Njemačke na Wembleyu 11 mjeseci prije, koja je posebno boljela Engleze jer je bila posljednja utakmica u starom hramu prije nego što je nacionalni stadion srušen.

Ipak, ova tri velika dvoboja zaslužuju posebno mjesto:

Majka svih bitaka - ruska osveta za Staljingrad!

Ono što je Hrvatima 4. srpnja '98., dan  za koji se svatko sjeća gdje je bio i što je radio "kada smo gazili Nijemce", to je Englezima 30. srpnja 1966. kada je nacija doživjela najveći sportski uspjeh u povijesti - pobjedu nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, i to u Swinging Londonu. Pred gotovo 100 tisuća gledatelja spremao se najveći spektakl jer obje su reprezentacije skupine prošle kao pobjednice, a u četvrtfinalu i polufinalu lako su izbacile ugledne protivnike - Njemačka Urugvaj i SSSR, a Engleska Argentinu i Portugal.

Haller je u 12. minuti doveo Nijemce u vodstvo, ali Hurst šest minuta poslije izjednačava. Englezima deset minuta prije kraja veliku prednost donosi Peters, a u posljednjoj minuti Weber Nijemcima produžetke. Tu im, sada je to već dokazano, pomoćni sudac iz SSSR-a signalizira Hurstov gol kod kojeg lopta teško da je prešla gol-crtu, a isti igrač u zadnjoj minuti drugog produžetka potvrđuje pobjedu - 4:2 za Englesku i invaziju mnoštva na teren.

Tofik Bahramov, iako Azerbajdžanac, ušao je u povijest kao "ruski sudac" jer je u to vrijeme bio predstavnik SSSR-a i postao neviđeno slavan, prije svega u Engleskoj, i podjednako omražen u Njemačkoj. Do kraja života objašnjavao je kako je bio uvjeren da je lopta odskočila od mreže (!?), a ne prečke, a dodatnu notu cijeloj priči daje ono što je '93. rekao na smrtnoj postelji. Upitan da konačno kaže zašto je signalizirao da je bio gol, rekao je tek jednu riječ: "Staljingrad".

Kolika je njegova slava u zemlji, govori i podatak da je prije 17 godina u glavnom gradu Bakuu po njemu nazvan stadion (koji su, da ironija bude potpuna, poslije Drugog svjetskog rata gradili njemački ratni zarobljenici).

Početak prokletstva penala tamo gdje su se najviše približili svjetskoj tituli u 44 godine

Kao i na ovom prvenstvu, Englezi su i u Italiji '90. kilavo igrali u skupini i također tek u zadnjem kolu osigurali prolazak, ali je selekcija pokojnog Bobbyja Robsona imala prilično težu grupu od Capellove (Nizozemska, Irska, Egipat). Općenito, kada se pogleda ta reprezentacija, vjerojatno je bila najbolja engleska momčad još od kraja 60-ih i početka 70-ih, a nikad poslije ovog natjecanja nisu došli toliko blizu cilju koji snivaju još od '66.

Zahvaljujući Gascoigneu Plattu u knockout-fazi prošli su Belgiju i senzacionalnii Kamerun, a onda je u Torinu uslijedio obračun s Beckenbauerovom Njemačkom koja je pobijedila u skupini ispred Jugoslavije, a do polufinala izbacila europske prvake Nizozemce i iznenađenje Čehoslovačku. Isto što smo rekli za Engleze, vrijedi i za Nijemce: kada se pogleda konkurencija i kvaliteta momčadi, nije čudo da je Kaiser do trećeg uzastopnog finala SP-a vodio momčad u kojoj su bili Mathaus, Klinsmann, Voeller, Brehme.

Prvo poluvrijeme na Delle Alpiju prošlo je bez prilika, a onda u 60. minuti Brehmeov slobodnjak se odbija od Parkera varajući Shiltona. Deset minuta prije kraja Lineker izjednačava. U produžecima jedni i drugi pogađaju stative i dolazi do penala: Brehme, Matthaus, Riedle i Thon pogađaju, dok kod Engleza, nakon što su Lineker, Beardsley i Platt bili precizni, Bodo Illgner brani udarac današnjeg Capellovog pomoćnika Stuarta Pearcea, a Chris Waddle promašuje gol. Njemačka je otišla na Olimpico u finale, a Engleska u Bari na meč za broncu koji gubi od Talijana.

Nixonu je presudio Watergate, Engleskoj Southgate

Euro '96. je prizivao sjećanje na SP od prije 30 godina, cijela zemlja živjela je za prvu europsku titulu jer, kao što su govorili stihovi službene himne "Three Lions" - "Football's Coming Home".

Englezi su u četvrtfinalu Eura izbacili Španjolsku na penale (!), a ono što ih je posebno ohrabrilo, Hierro i Nadal su svoje udarce promašili zahvaljujući Davidu Seamanu, a posebnu satisfakciju donio je Pearceov gol u raspucavanju, nakon kojeg je ispustio rijetko viđen krik oduševljenja jer šest godina su se kupile frustracije od Torina i Njemačke.

Nije rat bio na tapetu samo kada se govori o finalu SP-a '66., on je uvijek tu negdje kada se susreću dvije velesile koje su u povijesti "više od nekoliko" puta godinama brutalno ratovale. Prije utakmice engleski tabloidi su priredili spačku s Paulom Gascoigneom i Stuartom Pearceom kojima su na glave nabili šljemove engleskih vojnika iz Drugog svjetskog rata i na naslovnici "Nijemcima objavili nogometni rat".

Na polufinalnom bojištu Wembleya poveli su Englezi Shearerovim golom već u 3. minuti, ali je Kuntz izjednačio desetak minuta poslije. Do kraja nije bilo golova, ali je zato iz penala pogodilo 11 od 12 izvođača obje momčadi, među kojima i Pearce, koji se tako definitivno obračunao s prošlošću.

Engleska je ipak dobila novog antiheroja - Garetha Southgatea koji je jedini promašio. Nijemci su na kraju slavili europsku titulu u Londonu, a likovanje je bilo potpuno kada su na povratku u Njemačku pred razdraganim mnoštvom zapjevali "Football's Coming Home".

Na kraju, podsjetimo se na dvije posljednje utakmice (obje prijateljske) koje su igrali Englezi i Nijemci, čiji ishodi govore kako za ove reprezentacije nema "prijateljskih" utakmica, kao i da je nemoguće prognozirati njihov ishod, bez obzira na trenutačnu formu i mjesto odigravanja:

Wembley, kolovoz 2007.
Engleska - Njemačka 1:2

Olimpijski stadion Berlin, studeni 2008.
Njemačka - Engleska 1:2