Navijačko okupljanje u Vukovaru: Gašenje vatre benzinom

Navijačko okupljanje u Vukovaru: Gašenje vatre benzinom

OBRAČUN navijača Crvene Zvezde i Dinama prije osamnaest godina voli se isticati kao neformalni početak Domovinskog rata. Što je onda pohod hrvatskih navijačkih skupina na Vukovar, nakon što je nekoliko huligana sa Zvezdinim šalovima bacala kamenje na Đački dom u Vukovaru? Nastavak Domovinskog rata drugim sredstvima? Ili možda istim? I što je to uopće predstavljalo, kome je pomoglo i što je trebalo poručiti domaćoj javnosti?

Na ta pitanja vjerojatno nikad nećemo dobiti suvisli odgovor. Možemo se stoga osloniti samo na onaj proklamirani: navijači nogometnih klubova predstavljaju se kao branitelji Hrvatske, njezina digniteta i dostojanstva hrvatskog nacionalnog bića. Takvima se predstavljaju još od 1990. godine i tučnjave na Maksimiru. Takvima se žele predstaviti danas. I kao takvi, žele biti jedina protuteža "onim Srbima u Hrvatskoj koji još ne priznaju hrvatsku državu". Pa čak i šačici maloljetnih huligana koji su sa Zvezdinim šalovima kamenovali školu. A prisjetimo se što se dogodilo u Beogradu prije nešto više od dva tjedna.

Navijačke strasti u službi nacionalnih interesa

Tada su, nakon proglašenja neovisnosti Kosova, horde huligana demolirale Beograd, uništavale strana veleposlanstva, hrvatske i slovenske dućane. Bili su to navijači Zvezde i Partizana. Onda su nakon mitinga "Kosovo je Srbija" u organizaciji premijera Vojislava Koštunice te iste navijačke horde opet divljale po gradu, činile ono što čine kad god im se pruži prilika, samo što su ovoga puta to činili u nacionalnom interesu Srbije.

Hrvatski navijači nisu divljali po Vukovaru, nisu razbijali i ubijali, ali su zastrašivali i prijetili, a sve to opet - u nacionalnom interesu. Ovoga puta Hrvatske. Koja se preko noći našla ugrožena od šačice huligana koji bi kamenjem razbijali đački dom i bez Zvezdinih šalova i tako  provokativnog uzvika "Ovo je Srbija". Ali ovako je bilo sočnije. I ovako u uspjeli doći u novine i dovesti tri tisuće navijača u Vukovar. Uspjeli su osim toga postići nešto jedinstveno i dosad nemoguće: naveli su navijače da se "prvi i možda zadnji put susreću ovako mirno, na jednom mjestu, ne samo u Vukovaru, nego i u Hrvatskoj".

Dakle, navijačke strasti opet su se stavile u službu zaštite nacionalnih interesa. I opet su nacionalne strasti poslužile navijačima da se pokažu u punoj ratnoj spremi.  A Vukovar je tako doživio bolni deja vu: kao što se 1991. godine pjevalo "Bit će mesa, klat ćemo Hrvate", tako se 2008. pjevalo "Oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati". Klanje je opet omiljeni izraz ljubavi.

A sve to zbog par kamenja u zgradu. I par huligana kojima je uzvik "ovo je Srbija" vrhunac adolescentske provokacije. Baš kao što je njihovim hrvatskim vršnjacima provokacija nošenje ustaške kape ili fašističkog pozdrava. Ili kao Ivici Kosteliću, poistovjećivanje sa "spremnošću njemačkog vojnika 22. lipnja 1941. godine".

A što će biti idući puta kad se nešto slično dogodi, a na to barem sudeći po reakciji koju je izazvao ovaj incident, nećemo još dugo čekati? Ili ako novine na naslovnici objave da je Srbin ubio Hrvata? Hoće li onda doista pasti krv? Hoće li se onda mirni mimohod pretvoriti u krvoločnu osvetu?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ako Srbi nekog ubiju, i Hrvati će?

Jedna stvar je kod samozvanih zaštitnika hrvatske stvari naročito zanimljiva. Oni uvijek žele na provokaciju odgovoriti provokacijom. Na uvredu uvredom. Na prijetnju prijetnjom. A nekad i na zločin - zločinom. Na taj način opravdavali su se hrvatski ratni zločini, koji to po nekim kvazipatriotskim tumačenjima zapravo nisu bili jer je Hrvatska vodila obrambeni rat. Sada hrvatski mladići prerušeni u nogometne navijače (kako afirmativna titula za tako destruktivnu ambiciju) žele poput jurišnih odreda pokazati srpskim provokatorima u Vukovaru da na drugoj strani imaju pravog takmaca. Ako Srbi nešto razbiju, i Hrvati će. Ako nekog ubiju, i Hrvati će. Tako se dijeli pravda.

Nije cilj pokazati se boljim od protivnika, da ne kažemo neprijatelja. Ne biti civiliziraniji, uzvišeniji, plemenitiji, mudriji i velikodušniji. Ne, treba pod svaku cijenu biti isti kao on: brutalan, primitivan, grub, isključiv. Ne odnosi se to samo na navijače u Vukovaru, jer oni su se ipak trudili barem mirnim mimohodom razlikovati od srpskih kolega. Ali i taj mimohod predstavljao je tek uvertiru za nešto gore - naravno, pod uvjetom da se za to ukaže potreba.

Navijači će doći i otići, Vukovarci moraju ostati

Ti hrvatski navijači (Ima li među njima Srba? Smiju li Srbi navijati za njihove klubove?) mrze "određene Srbe koji ne priznaju hrvatsku državu". I vjeruju da ih na to treba prisiliti. Ali pritom ne shvaćaju da ti isti Srbi koji navodno ne priznaju hrvatsku državu zapravo pate više od njih. Kako? Vrlo jednostavno: imaju hrvatsku domovnicu i državljanstvo, putovnicu i osobnu iskaznicu, plaćaju hrvatske poreze i moraju sebi i svima priznati da žive u Hrvatskoj. Koja nigdje neće otići, kao što ni Srbija neće doći.

Situacija u Vukovaru, naravno, daleko je od idealne, ali ovakvi "mirni mimohodi" neće je učiniti nimalo boljom. Mržnja je uvijek potpirivala mržnju, a ovakve stvari zapravo su gašenje vatre benzinom. Kad srpski provokatori shvate da na drugoj strani imaju nekog koga mogu tako jeftino isprovocirati, otići će korak dalje, i još dalje, sve dok se spirala više ne bude mogla zaustaviti. Zar je ovo najbolji način da se pomogne Vukovarcima? Navijači će doći i otići. A Vukovarci će ostati. Sa svojim podjelama, sukobima, otvorenim ranama i socijalnom bijedom koja najbolje hrani mržnju.

"Vukovar nije arena", poručio je Branko Borković, Mladi jastreb, veteran Vukovara i čovjek koji sigurno najbolje zna što je Vukovar. I zato najbolje zna što ne bi trebao biti. Jednom je bilo previše. Samo, tada je bio žrtva većeg zločinačkog plana, dok je danas tek poligon za iživljavanje frustracije, koja s opet najbolje prodaje umotana u nacionalistički celofan. To je ono što ljude, čak i 2008. godine, najviše pali. To su strasti koje nastaju u iskrivljenim, umjetno stvorenim svjetovima, gdje su Srbi osvajači, ustaše veliki Hrvati, a zločinci heroji. Dok se ne razbije takav kalup - kad se u školama više ne bude zbunjivalo mlade, kad političari više ne budu zloupotrebljavali ignoranciju za svoje probitke, kad se kvazipovijesnim gluparijama više ne budu maskirali svakodnevni problemi - Hrvatska će se vrtjeti u začaranom krugu. Danas je to Vukovar, a sutra tko zna tko. Ali sigurno nitko sretan.

Foto: Index

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara