Nema bolje momčadi koja tako loše koristi svoju kvalitetu

Nema bolje momčadi koja tako loše koristi svoju kvalitetu

Foto: Getty Images/Guliver Image

POZNATI su svi sudionici polufinala Europskog prvenstva u Francuskoj. Domaćin je opravdao očekivanja i visokom pobjedom svladao Islanđane koji su samim plasmanom iz grupe ostvarili rezultat na gornjoj granici svojoj mogućnosti. Premda na francuskoj pobjedi nema mrlje i pokazala se kao mnogo bolja momčad, negdje u pozadini podsjetila je zašto je nogomet tako surov sport.

Uspavljujuć početak

Utakmica prvih desetak minuta nije izgledala kudikamo drugačije od svih francuskih utakmica dosad na prvenstvu. Spora i teretna lopta koja teško nalazi rupe u suparničkoj obrani bila je ojačana izborom Sissoka i njegovim guranjem uz krilo, i ostaje veliko pitanje što je Deschamps točno htio s njim dobiti osim dodatnog osigurača u igri jednom kada se povuče centralno.

Francuski napad je izgledao loše – nisko postavljeni bekovi i stoperi bez pretjerane želje za igrom na lopti, sredina bez pravog playmakera, i mobilni duo u vrhu napada koji je nastupao i igrao mnogo više po vlastitom nahođenju i improvizaciji nego po smislenim uputama gdje je suparnikov mek trbuh.

Francuzima je strahovito falilo širine u napadu, previše veznih igrača dolazilo je u sredinu terena gdje su se međusobno gušili, a kompaktnost suparnika prije prvog pogotka izgledala je kao teško probojna prepreka.


Primjer loše postavljenog francuskog napada. Pogba (kružić) je na lopti i nema nijednog slobodnog suigrača, čak niti nekog koji se trudi to postati. Opcije postoje prema natrag, ali Francuzi to ne koriste u igri.

Islandski napad bio je, s druge strane, vrlo predvidljiv i jednostavan. Duge lopte na svoja dva napadača nisu imale prevelikog učinka jer je ostatak ekipe, posebno bekovi i krila, presporo otvarao svoje pozicije i širio igru, pa je Francuzima bilo jako jednostavno usmjeriti ih na dubinsku loptu prema svojim napadačima, koje je francuska obrana lako kontrolirala viškom igrača. Island je stalno igrao na petama, iščekujući gubitak lopte jednom kada ju osvoje, pa su se kretali i ponašali samo u smjeru sprječavanja francuske tranzicije.


Nisko postavljeni bekovi (zvjezdice) i usko postavljena vezna linija bez pravih krila bili su postavka za osvajanje dugih lopti upućenih vrhu napada.

Ipak, na početku su imali učinak kakav su htjeli – maksimalnu kompaktnost između linija koja nije dozvoljavala ispadanje, dok su se naprijed zadovoljili čekanjem da jedna od prekida sjedne na njihovu, a ne suparničku glavu.


Island je vrlo zgrčen u fazi napada i ne može ga razviti, ali je zbog toga i maksimalno kompaktan u obrani. Ovo je situacije gdje Francuska s loptom ulazi između pet/šest vrlo blisko postavljenih suparnika.

I onda je, krajnje naprasno, bajka doživjela bolnu smrt.

Par minuta dovoljno za krah

Giroud, pa Pogba. Dva jeftina gola. Prvi nakon slabog pritiska na igrača s loptom koji je prebacio visoko postavljenu islandsku obrambenu liniju, stoperi su loše odradili preuzimanje i Giroud je potvrdio da je u životnoj formi. Sedam minuta kasnije Island brani korner zonskom obranom, ali Pogba kao na autocesti, bez ikakve prepreke, dolazi na vrh peterca i silovito skače za svoj prvi gol u reprezentativnom dresu još od jeseni 2014. godine.

Od tog trenutka do zadnjeg sučevog zvižduka, gledali smo polurevijalnu utakmicu. Island nije imao igru da okrene dva pogotka razlike, a osokoljeni domaćin je počeo pogađati sve što je uputio prema golu i već na poluvremenu bilo je vrlo ružnih 4:0 za Galske pijetlove. Drugi dio donio je od samog početka dvije promjene Lagerbäcka i Hallgrímssona koje su imale za zadatak gasiti već razbuktali požar. Mnogima najsimpatičniji sudionik Europskog prvenstva uspio je ipak donekle spasiti obraz i s dva gola obradovati 40-ak tisuća Islanđana koji su se nalazili u Francuskoj. Island je ostao, uz Wales, jedina ekipa koja je zabila na svakoj svojoj utakmici ovog turnira.

Francuska je na konto sjajnog momentuma izgledala bolje nego dosad na turniru, ali realitet situacije je da su došli vrlo lagodno u situaciji za spustiti u brzinu niže i uništiti načetog protivnika. U nekoliko navrata mogla se vidjeti jako dobra suradnja Griezmanna i Girouda, gdje je napadač Atletico Madrida koristio stasitog centarfora za odvlačenje bloka pa bi se on spuštao po loptu i prenio ju u završnicu.

Tamo najčešće nije imao daljnjih rješenja, što upućuje na zaključak da su francuski problemi u igri i dalje daleko od razrješenja.


Fleksibilniji Francuzi u posjedu donijeli su mnogo više kretanja između linija kojom su urušavali suparničke obrambene strukture, čime se puno bolje koriste Griezmannovi kapaciteti.

Kič nogomet i mehaničke recenzije

Francuska je mnogo bolja i opasnija momčad od Islanda i to je nedvojbeno pokazala sinoć. Do golova je došla putem koji joj je suparnik otvorio, a ne oni stvorili, ali to je sasvim legitimni i , dapače, najčešći način za doći do pobjede. Pa ipak, silno naporni zaključci o sjajnoj Francuskoj i slabašnom Islandu ogledalo su svega lošeg u nogometnoj kulturi. Islandski nogomet nije nikakav joga bonito, to je ofenzivno vrlo priprost, podosta arhaičan model nogometa, ali kontrola tranzicije i obrane te količina dolazaka igrača naprijed na skok pokazale su put za ekipe koje imaju tri ili četiri igrača koji mogu biti bespogovorni prvotimci u najjačim ligama svijeta. Island je s malo toga napravio puno, iza sebe u kvalifikacijama ostavio Turke i Nizozemce, Portugal ih nije uspio dobiti, izbacili su Engleze i dokazali da doigravanje s Hrvatskom za Brazil nije bila slučajnost. Pa ipak, iz fokusa medija, javne riječi i popularne kulture nestat će već danas. Jer nisu interesantni oni koji pametnim ulaganjem u infrastrukturu i struku ostvare kolosalan rezultat za zemlju koja ima stanovnika nešto više nego Split i klimatske uvjete koji su do zadnje mjere averzivno nastrojeni prema nogometu. Svojedobno je Jari Litmanen izjavio da je jedina razlika između njega i nekog prosječnog finskog radnika to što je on imao pristup dvorani.

Ali, kao i u drugim sferama života, ljudski rod je jako spreman izbaciti iz vida proces i kontekst u korist rezultata, onoga što se gura kao krajnji produkt i ultimativna vrijednost. Tako su već danas junaci Pogba, Deschamps i ostatak francuske družine, iako je teško zamisliti ekipu koja u sebi više negira osnovne nogometne, estetske ili logičke ideale. Ekipa koja prolazi dalje usprkos čovjeku na klupi, a ne zahvaljujući njemu je i dalje samo vrhunski talentiran skup pojedinaca, kadrovski odlično prilagođen velikim turnirima i nokaut utakmicama s betonom u sredini terena. Ali u ovolikoj mjeri ovisiti o suparničkim greškama i individualnim bljeskovima Payeta koji zabija golove s 30 metara niže je i lošije, sa trenerskog aspekta, od svega što poznajemo u vrhunskim ekipama. Ne postoji bolja ekipa koja igra sporiji i neinventivniji nogomet, momčad koja ima toliko praznog hoda i koja tako bolno loše koristi svoje kapacitete.

Priča o Francuskoj i Islandu klasična je priča filmske industrije u kojoj holivudski blockbuster iskoristi trideset milijardi dolara da bi snimio film u kojem je vrhunac zapleta raznošenje Ferrarija u tisuću komadića, radnja linearna, viđena već milijun puta, a glumci dosadni i industrijski, bez najmanje doze šarma. Island je priča s drugog kraja spektra. Kratki skandinavski film s ograničenim sredstvima koji mora kvalitetom scenarija i bogatstvom priče kupiti ono malo ljudi što će to cijeniti više od sise, pištolja i mišića. A ako dođe taj dan da se i Francuska nađe na poraženoj strani na ovom turniru i netko drugi preuzme njihove lovorike, možda se javnost zbilja upita – tko su krajnji, stvarni pobjednici ove priče? I kakav biste film vi sutra napravili, da imate šansu?

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara