MANCHESTER CITY je svladao Liverpool (2:1) i produžio život ovogodišnjoj borbi za naslov u engleskom Premiershipu. Nije to bila najbolja izvedba Pepovih trupa, ali za stići Liverpoolovu prednost treba znati pobijediti i kad nisi dominantna ekipa.

Lovren je bio loš, ali ne toliko koliko mu se stavlja na teret

Popularno je proglasiti nekoga krivcem za neki poraz, ali u nogometu, kao i u životu, nije sve bijelo ili crno. Biti stoper u Engleskoj, biti stoper Liverpoola i pritom biti Dejan Lovren znači da će se u slučaju njegove loše partije svaki potez tumačiti isključivo kao njegova greška ili propust, koji će se kao samoispunjavajuće proročanstvo "potvrđivati" svaki idući napad.

Lovren je odigrao ispodprosječnu utakmicu u fazi napada i pokazao veliku nesigurnost na lopti, vjerojatno generiranu pritiskom kartona i golova u kojima je bio posredni promatrač. U obrani je odigrao lošu utakmicu, prije svega jer nije spreman bez kašnjenja pokrivati prostor koji simultano napadaju Silva, Sane i Aguero, te bi premještanje Van Dijka kao boljeg stopera na tu stranu bila logična Kloppova odluka već nakon uvodnih 20-ak minuta.

Ali to što je odigrao loše, ne znači da je kriv za golove. Kod prvog gola morao je istovremeno braniti povratnu loptu i paziti na igrača koji mu je iz mrtvog kuta ušao iza leđa. Aguero je loptu primio, Lovren pravilno izašao i skupa s golmanom pokrio 95 % gola. To što je Aguero dovoljno velika klasa da iz takvog kuta slabijom nogom u milisekundi probije golmana točno u tih 5 %, dokaz je njegove veličine. Da je kojim slučajem uklizao, a Aguero opalio lažnjak, već danas bi se srušio internet od "urnebesnih" memova na njegov račun. Posebno je neobična teorija po kojoj je Lovren (in)direktni krivac za drugi gol Cityja, budući da se opravdano povlači braneći dubinski pas, čak i pod cijenu toga da Sterlinga, koji je udaljen 40 metara i pred kojim se obrana stigla reorganizirati, "spasi" od ofsajda. Nakon što je godinu i pol dana igrao uvjerljivo najbolji nogomet svoje karijere, Lovren je pokazao svoje slabosti u najvećoj utakmici sezone, ali dobro razmislite s kojom mogućnošću možete tvrditi da bi ijedan drugi stoper u te dvije situacije spriječio golove. 

Nove uloge krilima koji štite Cityjev meki trbuh

Jedan od najvećih problema Cityja ove sezone su ozljede. Dok god su to bile pozicije na kojima su postojale adekvatne zamjene (poput Jesusa umjesto Aguera ili nekog iz niske veznjaka umjesto De Bruynea), City je održavao formu dovoljnu za novi sjajan start u prvenstvu. Kada su se na te ozljede nadovezale i one na bekovskim pozicijama, problemi su postali puno teže rješivi. Vidjelo se koliko su važni u generiranju napada kao dodatni veznjaci, a posebno se osjetilo koliko nedostaje Walker, fizički vjerojatno najdominantniji defenzivac današnjice koji ima ključnu ulogu u obrani suparničkih kontranapada.

Znajući da su mu na bokovima slabe točke i da nije najpametnije Maneu i Salahu ostaviti na dobru volju hoće li to iskoristiti, Pep je promijenio pristup. Umjesto klasičnog i agresivnog presinga u kojem sudjeluju i krilni igrači, njihova osnovna zadaća bila je blokirati pas od Liverpoolovih stopera prema bekovima, i na taj način "natjerati" Arnolda i Robertsona stajati mnogo bliže svom golu kako ne bi u slučaju gubitka lopte bili iza Sanea i Sterlinga. Bio je to jednostavan, ali učinkovit efekt koji je oduzeo Liverpoolu mogućnost da dolaskom beka naprijed stvori višak - Laporte i Danilo mogli su se u potpunosti posvetiti uskom i bliskom markiranju Salaha i Manea, bez opasnosti igrača koji se ubacuju iz drugog plana i stavljaju ih na kušnju. Vjerojatno jedina situacija u kojoj je u potpunosti zakazao Cityjev dupli blok rezultirala je i golom gostiju, kada je Sterling prilično neobjašnjivo dozvolio Robertsonu da mu se zavuče iza leđa dobrih 15 metara i primi preciznu dijagonalu. 

Klopp se adaptirao kako bi sakrio Arnolda

Arnold je Liverpoolova slaba točka u obrani koju protivnici uglavnom ciljaju i napadaju. Kada se uz to nadoveže neuvjerljiva Lovrenova partija kao prvog čovjeka koji mu treba pružiti potporu, Liverpool teško može sačuvati mrežu netaknutu protiv ovakvog suparnika. Kloppova originalna ideja zapravo je vrlo dobro funkcionirala veći dio susreta - postavljanjem triju zadnjih veznih otupio je Cityjev pokušaj brzog pronalaženja krilnih igrača, a Mane bi spuštanjem u središnju "četvorku" omogućio Wijnaldumu da brzim izlaskom na liniju pruži potporu Arnoldu protiv Sanea. Iako je City očito koncentrirao napade na lijevu stranu, da bi po zagušenju tražio dijagonalama Sterlinga u izolaciji na suprotnoj strani, Liverpool je kolektivno te situacije prilično dobro kontrolirao. Oba pogotka više su plod individualnih grešaka, ali i (puno više) briljantnih poteza napadača, nego sustavnog stvaranja viška Građana. 

Klopp je, pokazat će to utakmica, a sugerirala je i to početna postava veznog reda, došao po bod. Uvjeren da je moguće odigrati mrtvi susret kao ranije ove sezone protiv istog protivnika, ofenzivni manevri Liverpoola uglavnom su se sastojali od Firminovog povlačenja u sredinu gdje bi odigrao mantinelu, da bi se dubinskom loptom nastojala iskoristiti prednost krilnih napadača nad Kompanyjem i Stonesom u brzini. S obzirom na to da su ga u dva navrata milimetri dijelili od gola, bilo bi nepošteno reći da je promašio s idejom. Zapravo, ideja da dođe do boda izgledala je smislenije od Pepove da dođe do pobjede. Ali u nogometu ne ostvaruju ideje pobjede, već igrači. A jedan od njih bit će u središtu pozornosti domaće i strane javnosti. 

 

Pobjeda za ligu

Liverpool bez poraza i eventualnih 10 bodova nad Cityjem nikako ne bi bio realna slika odnosa snaga u Premiershipu ove sezone, pa je s aspekta šire slike ovaj poraz zapravo prilično logičan. Ovosezonski, racionalniji Liverpool, produkt je nužne adaptacije Kloppovog rock and roll nogometa u situacijama kada takav stil bespotrebno dovodi ekipu u stanje disbalansa. "Pravi" Liverpool, koji puca iz svih oružja i jurca terenom, sasvim sigurno bi stvorio i više prema naprijed, ali cijena "sazrijevanja" je da nekad ne dobiješ utakmice koje bi možda dobio "na ludilo". Što znači da ćemo vjerojatno gledati mnogo manje zabavan Liverpool u derbijima, ali sada je očito da ćemo ih iz istog razloga na kraju sezone možda konačno vidjeti tamo gdje nisu bili gotovo punih 30 godina. Dojam je da do kraja više oni mogu izgubiti prvenstvo, nego ga netko drugi osvojiti.

City je, s druge strane, ovime definitivno promijenio momentum prvenstva. Osim smanjivanja prednosti, pobjedom je na Liverpool stavio ogroman dodatni uteg u svakoj idućoj utakmici, jer mediji u Engleskoj, ali i diljem svijeta, iščekuju kako će se "Looserpool" opet potvrditi luzerskim, a igrati pod kroničnim strahom od greške i kiksa dovodi do greške i kiksa. Jednom čovjeku će večeras biti lakše zaspati nego bilo kome drugome. Ostavština Pepa Guardiole na Otoku pod velikim je upitnikom. Iako je u protekloj sezoni dirigirao vjerojatno najboljom sezonom jednog engleskog kluba u povijesti (što se nacionalne lige tiče) i premda je na tom putu rušio rekorde i mijenjao paradigme engleskog nogometa, neuspjeh u ovoj sezoni bio bi vrlo poguban. Značio bi da je, uz ogromna ulaganja, u dvije od tri sezone ostao bez velikog trofeja, a to je svakako ispod njegovog renomea, ali i onoga što se očekuje od momčadi kakvu City ima na raspolaganju.

Jedno je sigurno - dva ponajbolja trenera svoje generacije živjet će u grču iduća 4 mjeseca. Jedan će biti ovjenčan lovorikama, ili zbog razbijanja jednog od najmoćnijih prokletstava modernog nogometa, ili zbog toga što će još jednom polučiti igru i rezultat o kakvima se do njegove pojave moglo tek teoretizirati. Drugi će iza sebe imati jednu od najbolnijih sezona u svojoj karijeri. Za dvoboj takvih dvaju giganta nekako je i poetski pravedno da se borba odvuče što dalje u prvenstvo, kako bi do krajnjih granica testirali sebe, ali i svoje ekipe. Ovako napet i izjednačen duel između dviju ovako kvalitetnih ekipa dugo nismo imali u najelitnijem razredu engleskog nogometa i baš je to najbolji zalog da se Premiership vrati u punom sjaju, u vrijeme kada je uistinu bio najbolja svjetska liga.