Sampdorijina pobjeda alla Italiana
ISTI gorak okus kao i nakon utakmica Dinama i Slavena, ostaje i poslije najvećim dijelom negledljivog mučenja Hajduka i Sampdorije, a ono što je posebno bizarno je da je nedorečeni, bezidejni, spori i neefikasni Hajduk bio manje loša momčad.
> Pudara iznenadila anti-igra Sampdorije
> Mazzarri: Šanse su i dalje 50:50
> Damjanović: 0:1 je bolji rezultat od 1:1, moramo malo bolje shvatiti ovaj nogomet
> Loša Sampdoria pobijedila još lošiji Hajduk
> Gazzette: Sreća pomazila Sampdoriju
U današnjem modernom nogometu svakako treba pozdraviti kada trener napravi ono što je teško čak stratezima Imotskog ili Inkera: Mazzari je izveo momčad sastavljenu od samih Talijana, ali tu pohvale prestaju, jer su igrači Sampdorije demonstrirali sve one nadaleko poznate vrline koje krase njihovo poimanje nogometa: prenemaganje, valjanje i gluma, kao i obrana sa svih deset igrača u polju dok se Hajdukova zadnja linija dodaje ispred Balića.
Treba li uopće naglašavati da je i jedini gol bio tipični inzagijevski "krumpir", ali gdje je pritom bila brojna Hajdukova obrana? Hajduk nije imao nekoga tko će nešto iskopati, mada su se bez rezultata trudili Andrić i Cernat, koji osim pravih proigravanja, večeras nije imao ni sreće sa dvije pogođene vratnice. Bilo je za očekivati da će Sampdorija nametnuti svoju, tipično talijansku igru, ali se Hajduk bezidejno prepustio struji manjeg otpora, napadi su bili više alibi pokušaji, nego plod izrađenih akcija, a treba li podsjećati da su opjevane prečke, kao i jedan jedini uspješan Rukavini dribling, došli nakon što je inače "bezgrešna" obrana gostiju doslovce dodala loptu Hajdukovcima.
Pogrešna taktika
Postavlja se pitanje zašto Pudar nije promijenio taktiku, kada već ne može pristup i htijenje svojih igrača, jer nije bilo nikakve potrebe da na jednog napadača - krakatog Caracciola, zapamćenog jedino po jadnom pokušaju iznuđivanja penala - postavi četvorku otraga, tim prije jer je od bočnih igrača jedino Hrgović pokušavao nešto prema naprijed. Kada Hajdukovim igračima nije dovoljno inspirativno djelovao dekor, mogli su nešto napraviti rutineri, kojih nije bilo samo u redovima suparnika, koji su puni prekaljenih Seria A rudara.
Napadači Hajduka su posebna priča, osim što se nikako nisu mogli osloboditi čistača Sale, Rukavini se svaka lopta odbijala od noge u aut ili polje, imao je jednu točnu procjenu, neprecizan je i izgubljen. Kalinić je bio iznimno spor, a kada se već šuška da Juventus prati Rukavinu, neka baci oko i na kolegu, koji je samouvjereno najavljivao da će presuditi Sampdoriji, jer mladi je Nikola pokazao da mu u jednom ne bi bila potrebna aklimatizacija: valjanju po Sampdorijinom kaznenom prostoru.
Jedinu korist koju je izvukao Hajduk, ili bolje rečeno njegova uprava, je puna blagajna od prodanih ulaznica, jer ždrijeb je doista bio milostiv: prvo se publika napalila na starog ratnog protivnika, a onda je stigla momčad iz Lige petice i ironijom sudbine, Hajduk je najgore od svih talijanskih suparnika poslije Torina, igrao protiv momčadi koja doista ubija nogomet, ali je puno lošija od Fiorentine sa Batistutom ili Rome sa Cassanom.
UEFA je svakako učinila svoje, nelogičnom podjelom klubova u ždrijebu na regije, pri čemu smo upali u šešir sa Talijanima, Španjolcima, Turcima i ostalom mediteranskom braćom, ali ne zaboravimo da ovakve predstave pokazuju kako nas iz neprolaznog drugog/trećeg pretkola neće izvući ni domaći prvoborci Igor "Liga 16" Štimac, kao ni Šošin model sklapanja momčadi i pojačanja u svrhu prodaje jednog preplašenog i prevelikom odgovornošću natovarenog dječarca.
Zvonko Alač
Foto: V.G.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati