Sanader pronašao svog Pakasina
POLITIKA je kurva, zaboravio je Vlatko Marković. Od Presidenteovog vizionarstva i bogatog životnog iskustva bila je jača častohlepnost koja ga je toliko zaslijepila da je zaboravio onu narodnu što se desi onom "Tko sa glavnim hrvatskim pimpom tikve sadi"
Vidite koliko se iz Sanaderovog poteza, koji je sa Markovićem mrsio, a nakon toga ga jednostavno i jednostrano ispljunuo, dade izvuči pouka i narodnih poslovica, pa je čudno da svog prijatelja Markovića na svu pogubnost čorbanja sa prevrtljivim moćnicima nije upozorio još jedan časni i besmrtni društveno-sportsko-politički pregaoc Antun Vrdoljak, koji osim dnevnica o trošku Međunarodnog olimpijskog odbora, pasionirano skuplja zrnca narodne mudrosti, prijeko potrebna lakovjernom nogometnom puku.
Teatralni režiser je namirisavši počasti i začuvši fanfare oko Eura, ustao iz kripte i pridružio se bulumenti koja se muva po avionima, što na proglašenja vozaju i takve persone od posebnog značaja, kao što su djeca klupskih bosova i službenica nogometnog saveza, pa bi bilo dobro da se uvijek prisutni duh babe Lončaruše našao u zraku kabine u biznis klasi. Ona bi arogantnim sveznalicama, kakve se rijetko može vidjeti bilo gdje u svijetu i od kojima mnogima u normalnim državama ne bi otvorili ni vrata županijskog, a kamoli nacionalnog saveza rekla "u zlu se ne ponizi, a u dobru ne uzvisi"
Ponajprije bi to trebalo ići Vlatku Markoviću, koji je nakon premijerovog pozivanja na odgovornost zbog "debakla" opet docirao novinarima kako je samo materijalno osiguran čovjek, slobodan čovjek. Marković je očigledno aludirao da njegov savez nije na sisi Markova trga i da Sanader svoje ultimatume o "povlačenju konzekvenci", može objesiti mačku o rep. "Možda smo obojica glasači najhrvatskije i najkatoličkije stranke, ali kad me iz sedla nisu uspjeli zbaciti ni Sinovčič i Štimac, neće ni ovaj", misli Marković koji je nakon Cardiffa izgubio busolu i ponaša se kao Cico Kranjčar poslije prošlogodišnjeg mundialskog debakla.
Budžet saveza ne ovisi o proračunskoj milosti, ali opet je Marković kratkovidan i pokazuje da mehanizmi lobiranja nisu jedino što on ne shvaća. To što je prst javnosti odavno okrenut prema dole naravno da nije problem, ali je u tome što su izbori prije utakmice sa Engleskom u studenom.
On jednostavno nije mogao shvatiti da pakt sa Sanaderom ima lice i naličje, jer je ništa manje tašti i slave gladni kancelar pristao biti jedna od perjanica hrvatsko-ugarske karavane upravo zbog toga što je odlučio vjerovati Markovićevom laskanju o tome da smo, što bi rekao Ivica Kostelić, "sigurni kao sranje", kako bi si digao popularnost prije vruće političke jeseni. Oporba sada ne zanovijeta previše, osim par poslovičnih rugalica, jer je i sama bila dio općenarodnog konsenzusa i Sanader nije toliko ljut što smo izgubili, nego zato što nismo dobili. Ipak, pragmatičan kakav već je, shvatio je da se i na ovom "debaklu" i pozivom na Markovićevu smjenu dade štogod ušićariti.
Jahao je Sanader zajedno sa Markovićem na valu nacionalne euroforije i već zamišljao kako zajedno sa mađarskim kolegom predaje pehar kapetanu pobjedničke momčadi a onda je, nakon kardifske nule, odbacio dojučerašnjeg saveznika, uz kozmetički dodatak, da se "Vlada neće miješati".
Doista, neće se miješati, za razliku od Ukrajine gdje će se nakon ove pobjede glavni gradovi "zvati" Ahmeteck i Surkisov, a financijski neovisni Marković može samo zavidno zamišljati što bi se dogodilo kada bi Jušćenko i Janukovič ovako pozvali na odgovornost ukrajinske torbare - oligarhe. Marković se ne može niti osloniti na naše gospodare nogometa, jer jedan ga je samo osramotio neukusnim skandiranjem za vrijeme prezentacije, a drugi mu stalno sapuna dasku i ukrajinskim uzorima se najviše približio kada je s njima ispod stola dogovarao provizije za transfere na europski daleki istok.
Prije 14 godina, nakon što je Croatia za Bežigradom čudesno izgubila od Steaue, Ćiri Blaževiću nije pomoglo što je junaka iz naslova gurnuo razjarenoj masi kao žrtveno janje, jer je njega, a ne nevažnog veznjaka, kordon navijača doslovce popljuvao. Marković sada nema svog Ćiru, odnosno taj se namjeravao samo protokolarno slikati i potpisivati jamstva, tako da će sav bijes morati primiti na sebe.
Nakon propasti kandidature, Cardiff je postao pojam i simbol za krah, propast i potop i već se u javnosti proširio kao poštapalica. Taj velški grad se u tako malo vremena usjekao u zluradu nacionalnu svijest, ali poznavajući Markovićev IO, neće postati i njegov Waterloo. Njemu ostaje zato Sveta Helena, kuća nogometa u Rusanovoj, gdje će znatiželjnicima do kraja života moći pokazivati "spektakularne" makete stadiona.
Zvonko Alač
Foto: AFP
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati