United colors of Euro: Turčin zabija Turcima, Poljak Poljacima, a Afrikanci igraju za Francuze

EUROPSKO prvenstvo već odavno nije samo europsko, jučer je zapravo završilo međunarodno prvenstvo u nogometu.

U brojci od 368 igrača, koji su bili dio ovogodišnje velike smotre nogometa u Austriji i Švicarskoj, može se naći šest Brazilaca, tri Kongoanca, jedan Argentinac te jedan Englez. Naravno, još je i više onih koji igraju za zemlje u kojima nisu rođeni.

Primjerice na utakmici Hrvatska - Turska imali smo situaciju da su jedan protiv drugog igrali Kovač i Altintop, ljudi koji su rođeni u Njemačkoj, međutim ipak ne nastupaju za njemačku reprezentaciju.

Eduardo je jedan od najomiljenijih "Hrvata"

"Crazy Joe" Šimunić je rođen i odrastao u Canberri u Australiji, igrao je dobar dio života u "zemlji klokana", međutim 2001. odlučio je igrati za Hrvatsku.

Naravno, tu je i hrvatski Brazilac Eduardo da Silva, koji je postao jedan od glavnih igrača u hrvatskoj reprezentaciji. I ne samo to, Brazilac koji je postao jedan od nacionalnih heroja i najomiljenijih igrača hrvatske reprezentacije.

Slično je i s primjerice Colinom Kazimom Richardsom. Čovjek iz engleskog Leytona igra u Turskoj tek nešto više od godinu dana, a već je standardni turski reprezentativac. Mehmet Aurelio ili Marco Aurelio je Brazilac koji je 2002. preselio u Fenerbahče te je jedan od ključnih figura turske reprezentacije.

Poljaci su išli turskim koracima, tako su i oni "ugrabili" jednog Brazilca. Guerreiro je također odnedavno Poljak.

Miroslav Klose doma govori poljski, djeca mu govore poljski. No, Klose je jedan od najboljih njemačkih napadača u posljednjem desetljeću. Lukas Podolski je također Poljak, nije slavio kad je postigao pogodak za njemačku reprezentaciju protiv "svoje" Poljske.

"Europski Brazilci" bi dobro došli brazilskoj reprezentaciji

Jako je zanimljiv i slučaj Hakana Yakina. Oba roditelja su mu Turci, cijela obitelj navija za tursku reprezentaciju, a on zabija za Švicarsku protiv "svoje" Turske te, također, ne slavi pogodak.

Gokhanu Inleru su oba roditelja Turci, on igra za Švicarsku. Ivan Rakitić je rođen u Švicarskoj, međutim igra za Hrvatsku. Sjetimo se samo koliko su Švicarci zbog toga bili ljuti na njega.

Sada se postavlja pitanje. Jesu li bogatije države u prednosti u odnosu na one siromašnije. Bi li recimo Senna, Pepe, Mehmet Aurelio mogli pronaći svoje mjesto u brazilskoj ekipi koja ima velikih problema u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ima tu još puno zanimljivih slučajeva.

Steve Mandanda igra za Francusku, a njegov brat Patrice za Kongo.

Brat Christiana Vierija je nastupao za australsku reprezentaciju.

Salomon Kalou nije uspio dobiti nizozemsko državljanstvo te je na kraju ipak zaigrao za Obalu Bjelokosti. Didier Drogba je živio u Francuskoj od svoje pete godine, međutim nije nastupao za Tricolore već za Obalu Bjelokosti.

Nogometna legenda Alfredo di Stefano igrala za tri reprezentacije

Patrick Vieira je nastupio više od 100 puta za Francusku, nikad nije nastupio za zemlju u kojoj se rodio, Senegal.

Izraelac Toto Tamuz je zapravo Nigerijac kojega su roditelji ostavili u Izraelu, tamo ga je odgojila obitelj Tamuz te je na kraju zaslužio mjesto u izraelskoj reprezentaciji.

No, vraćajući se u povijest možemo doći do još interesantnijih otkrića. Predvodnici velikog Real Madrida 1959. godine, Alfredo di Stefano i Ferenc Puskas su stvarno igrali za puno reprezentacija. Di Stefano je igrao za Argentinu, Kolumbiju i Španjolsku, dok je Puskas prvo odigrao 80 utakmica za Mađarsku, da bi uzeo španjolsko državljanstvo i 1962. na Svjetskom prvenstvu igrao za Furiju. Ponos Portugala Eusebio je zapravo iz Mozambika.

Naravno, postoji puno faktora koji određuju za koga će tko igrati. Tu su u prvom redu politički i ekonomski faktori.

Od kada je Hrvatska postala samostalna, upravo je taj politički faktor uvelike odredio da neki od igrača počnu igrati za hrvatsku reprezentaciju. Naravno, ima tu i drugih interesa, neki igraju za reprezentaciju, jer se jednostavno ne bi uspjeli probiti u svojoj matičnoj zemlji. U sve dužno poštovanje prema Eduardu, jedan od razlog zašto nastupa za Hrvatsku jest sigurno to što se ne bi mogao probiti do reprezentativnog dresa u Brazilu.

U svakom slučaju možemo zaključiti, da je ovo prvenstvo koje je iza nas, pravo međunarodno prvenstvo, a nikako samo Europsko prvenstvo.

M.Š.
Foto: AFP/Kristijan Horvat

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara