Foto: Guliver Image/Getty Images

U SUBOTU navečer od 21 sat hrvatska nogometna reprezentacija istrčat će na Stade Bollaert-Delelis, isti stadion na kojem je odigrala svoju debitantsku utakmicu na Svjetskom prvenstvu, mitske '98, kada je Jamajka svladana s 3:1. Otad se sve promijenilo, pa tako i stadion. Tih je dana stadion nosio ime Stade Félix-Bollaert, ali je 2012. preimenovan u čast Andréa Delelisa, dugogodišnjeg francuskog političara i ministra trgovine. Ima nekog šarma u tome da baš na mjestu na kojem je počeo jedan od najvećih pohoda hrvatskog sporta i ova Hrvatska potraži najveći uspjeh još od te, najslavnije generacije Vatrenih.

Protivnik na drugoj strani na terenu je jedan tip poznat svakome na svijetu, a na klupi jedan drugi, poznat baš Hrvatskoj, i to ne po dobrome. Portugal na krilima Ronalda i pod patronatom Fernanda Santosa ujedno je i jedna od rijetkih reprezentacija koju Hrvatska još nije svladala, a da se s njome sastala bar dvaput. Tri utakmice, tri pobjede Portugala, uz gol razliku 0:6. S kime se Hrvatska susreće i na što treba paziti?

Inženjer na klupi zadužen za stroj na terenu

Fernando Santos je bio sve samo ne običan igrač. Branič koji je čitavu karijeru ostao u portugalskoj ligi, bez da je nastupao za neki od klubova „svetog trojstva“ portugalskog nogometa mnogo je više upamćen bio po svojim aktivnostima van terena. Ne, nije bio nikakav enfant terrible, već je za vrijeme igračke karijere nastavio svoje obrazovanje i na Institutu u Lisabonu zavrijedio diplomu inženjera elektrotehnike i telekomunikacija. Peti uzastopni naslov Porta, koji je pao u interval od tri godine koliko mu je bio na čelu, donio mu je i nadimak – Inženjer, stvaratelj Pente.

Na stranu trofeji u Portu i AEK-u prije više od deset godina, hrvatskoj javnosti je puno poznatiji po nedavnim angažmanima u Grčkoj. Baš je on tvorac PAOK-a koji je zaustavio Vahin Dinamo u ostvarivanju sna o europskom proljeću, da bi prije početka te sezone dao otkaz i preuzeo grčku nogometnu reprezentaciju. S njom je ostvario plasmane i na Euro 2012, i na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, a pohod u Poljsku i Ukrajinu vodio je preko leđa hrvatske reprezentacije. 0:0 na Maksimiru i 2:0 za Grke u Pireju bili su dovoljni za prvo mjesto u skupini, dok je Hrvatska otišla na noge Turskoj, osvetivši bolan poraz iz 2008. Njegov rad i stil dobro su sadržane baš u njegovom zvanju – njegove ekipe su metodične, organizirane, rijetko kada plijene posebnom atrakcijom i u svakom su segmentu podređene konačnom učinku. On je prvi u izjavi za domaće medije prije par dana ustvrdio kako i ova ekipa Portugala „previše brine o dojmu, a premalo o rezultatu“.

Kakva je to postavka kojoj je povjerio ostvarenje rezultata?

Obrambeno snažni, tvrdi i logični

Glavno obilježje svih portugalskih ekipa unazad 10-ak godina bio je izrazito organiziran i dupli defenzivni blok preko kojeg bi se otvarali kontranapadi, najprije na Ronalda i Figa, a kasnije na Ronalda i tko god je u datom trenutku bio drugo najbolje krilo te reprezentacije. Pod Santosom su dobili veću obrambenu fleksibilnost i puno češće pritišću suparnika visoko na terenu, a u svakoj liniji obično primjenjuju obranu „na čovjeka“, gdje svaki igrač, pa čak i oni daleko od lopte, imaju igrača za kojeg su zaduženi.

Ono što je često dosta očito je da i krilo na suprotnoj strani od lopte ostaje široko, a ne dolazi pokriti leđa ostatku vezne linije kako je uobičajeno. To se koristi prije svega da se suparniku onemogući da brzim okretanjem strana i dijagonalom na beka razbije prvu liniju pritiska.

Ključ protiv ovakvog pritiska bit će strpljenje i hrabrost – da se nakon prvog lošeg pasa ne odustane od izlaska iz zadnje linije po podu i da se ne počnu nabijati duge lopte. Posebno će biti interesantno iz tog razloga vidjeti hoće li Čačić opet koristiti Vrsaljka, kojem treba sekunda previše da se namjesti za pas, kao i Vidinu igru na lopti.

Naravno da ovakva obrana u kojoj se dosta polaže u igru 1 na 1 i u kojoj igrači puno više pozornosti pridaju položaju suparničkih, a ne čuvanju vlastitih zona, ima svoje probleme. Tako se Portugalu dešavaju ogromne rupe između linija, posebno u prostoru oko Carvalha (zadnjeg veznog, ne stopera). Iako defenzivno odrađuje sjajan posao i „pravi je zadnji vezni“, dosta je trom. Stoga će sposobnost Mandžukića ili Kalinića da se spuste i, pod pritiskom Pepea koji će im živjeti na vratu odigraju, povratni pas na nekog od hrvatskih veznjaka koji bi se ubacivao iza leđa Portugalskoj veznoj liniji. Ne bi bilo loše da to učine krilni igrači kao najmotoričniji – baš su nakon takvih rošada Island i Mađarska stvorili svoje najbolje prilike protiv Portugala.

Napad – šifra „revolver“

Glavni organizator portugalskih napada i dalje je Moutinho, izrazito fin veznjak. I dok je njegova uloga kao primarnog playmakera i Carvalha kao primarnog destruktivca jasna, najupitniji segment portugalske igre jesu dva „vanjska“ vezna igrača. Tu Santos ne postavlja krila nego igrače koji inače igraju, a i tokom utakmice zavlače prema sredini terena – Andre Gomes i Joao Mario. Vjerojatno je time htio dobiti veću kontrolu u sredini terena i postaviti balans u odnosu na prednji red koji bi što prije i što okomitije do gola, u svakom napadu, ali takav učinak još uvijek nije polučen. Nani se teško privikava na ulogu napadača i vrlo često se u nemogućnosti da se tamo izbori za loptu izvlači sasvim na bok, često nepotrebno zatvarajući prostor vlastitom beku.

Često se dešava da se igrači međusobno preklapaju i stvaraju si gužvu, što ih tjera u rotacije koje ne djeluju uigrano, a i kada nađu rješenje u prednjoj liniji, obično taj nema više gdje s loptom. Posebno tu valja naglasiti Ronaldov učinak.

Ronaldova nova uloga

Ronaldo je sada i „formalno“ napadač. Time je Santos napravio jako logičnu stvar – najopasnijeg igrača rasteretio je bilo kakvih striktnih defenzivnih dužnosti. Još je u sjećanju utakmica protiv Danske s prošlog Eura i 3:2 pobjede u kojoj su Danci razbijali Portugal baš po njegovoj strani, gdje su koristili njegovo neigranje obrane i stalno dolazili s igračem viška na tom krilu.

Sama njegova igra i nije se puno promijenila, osim što sada s igračem više iza svojih leđa uživa još veću slobodu u kretanju i de facto uvjetuje geometriju i kretanja svih igrača oko sebe što i dalje zna biti veliki problem ostalim igračima.

Ono dobro što donose ovakve kretnje, iako su krajnje improvizirane, jest što Portugal gotovo uvijek ima igrača između linija koji tjera suparničku vezu na skupljanje i povlačenje.

Gore prikazan napad, iako je za mnoge ekipe tek početak ulaska u završnicu, njima je sasvim dovoljan. Brz izbačaj na beka koji cilja Ronaldovu i okolne glave centaršutevima s distance, šutevi izvana, guranje okomica tamo gdje one teško mogu proći i ponekad iracionalno forsiranje ritma podsjeća na Oklahoma City Gromove. Bitna točka hrvatske obrane bit će organizacija na odbijene lopte, kao i praćenje igrača oko Ronalda. Čak 4 velike šanse su imali Portugalci na skoku na Euru, nakon što je Ronaldo poslužio kao mamac na kojeg je orijentirana čitava obrana.

Za razliku od jasnih uzoraka u obrani i tranziciji, i dalje imaju poprilično anarhičan napad na postavljenu obranu – onaj u kojem često znaju raditi puno, a ne napraviti ništa, ali isto tako onaj u kojem ni iz čega stvore ogromnu opasnost.

Ovakvu utakmicu Portugalci još nisu igrali

Island, Austrija i Mađarska bile su ekipe koje su se zadovoljile niskim blokom protiv Portugala, čime su im dozvolili dolazak s velikim brojem igrača između linija i stvaranjem konstantnog pritiska na zadnju liniju koji je i urodio s čak 70 udaraca u tri utakmice grupne faze. Pritisak kakvog povlači prednja Hrvatska linija visoko na terenu imat će za prvu zadaću blokirati Moutinha (najvjerojatnije od strane Rakitića, ili krila kada se bude izvlačio široko), ali za očekivati je da će se zadnja linija svjesno malo više povući prema golu, u strahu od ostavljanja velikog prostora za Ronalda iza svojih leđa. Ekipa koja u tome prva pronađe ritam bit će znatno bliža pobjedi.

Pred nama je jedan od najkvalitetnijih dvoboja osmine finala – Hrvatska, koja je vjerojatno pokazala i najviše na turniru, te Portugal, ekipa koja ima jaku disproporciju između prikazane igre i rezultata. Igraju dosta bolji nogomet nego 2012. i 2014. Faktor Ronaldo nemoguće je predvidjeti – koliko god zna i često uništava ritam svoje ekipe nerezonskim udarcima, nepotrebnim povlačenjima i inzistiranjima da mu se lopta preda u noge sasvim uz aut liniju na centru terena, toliko s druge strane vrijedi njegova sposobnost da jedan loš centaršut ili jednu odbijenu loptu na 25 metara spraši u rašlje. Puno bitnije od orijentacije na njega bit će kontrolirati samu organizaciju suparnikovog napada i usmjeravati ih u dio gdje će Hrvatska imati višak igrača, pa će samim time i volumen napada koji će doći do njega biti znatno smanjen. Mogli bismo vidjeti novi Portugal u situaciji kada je napokon naišao na kvalitativno jednakog ili boljeg suparnika, pa će i on morati pokazati dozu prilagodbe na suparničku igru u napadu. Novi ili stari Portugal, bolji ili lošiji, počinje nokaut faza natjecanja i all bets are off. Hrvatska protiv Portugala, četvrti put.