14 godina od vukovarske tragedije

14 godina od vukovarske tragedije

18. STUDENOGA 1991. godine pao je Vukovar. Prošlo je 14 godina od toga dana, a Vukovar, iako danas slobodan, nikada više nije postao ono što je bio. Stravični prizori koji su se tog ratnog mjeseca studenog prikazivali na svim televizijskim postajama bivše države, ali i šire, kao da su toga dana na trenutak zaustavili vrijeme.

Bio je to trenutak koji je zauvijek obilježio Hrvatsku. Snimka uplakane 6-godišnje Željke Jurić obišla je i potresla sav civilizirani svijet.

Ništa manje potresno nije bilo vidjeti snimku muškarca 50-ih godina kojega jednom od razrušenih vukovarskih ulica vode četiri neprijateljska vojnika.

Svaki je vojnik na sebi imao drugačiju kombinaciju vojne odore, tako da je teško reći je li se radilo o četnicima ili JNA. Jedini razlog zbog kojeg ovo navodimo jest taj da se srpska vojska kasnije pravdala da pokolj na Ovčari nije počinila JNA već odmetnuti pojedinci koji su okaljali ugled "hrabre jugoslavenske vojske".

Desetak tisuća vojnika, stotine artiljerijskih oružja, tisuće komada dugih i kratkih cijevi osobnog vatrenog oružja, oklopnjaci, tenkovi i avioni ispalili su i bacili od 24. kolovoza, kada je bio prvi napad jugo-avijacije na položaje tadašnjeg Zbora narodne garde (ZNG) u Borovom naselju, pa do 19. studenog, kada je prestao i posljednji otpor hrvatskih snaga, na desetke tisuća tona raznih vrsta bombi, granata, raketa i ostalog streljiva.

U Vukovaru je u potpunoj blokadi u listopadu i studenom 1991. u podrumima i skloništima živjelo oko 15.000 ljudi, dok je na grad svakodnevno padalo od 9.000 do 12.000 granata, od čega dio i na gradsku bolnicu.

Nemoguće je i zamisliti što bi se dogodilo da je grad lakše pao i da se sva ta količina čelika i baruta, ali i ljudske mrženje, sručila na ostale dijelove Hrvatske. Iako je grada toga dana pao u srpske ruke, bila je to Pirova pobjeda.

Snimka četničke čete koja pjeva stravičnu pjesmu "Slobodane pošalji salate, biće mesa biće mesa klat ćemo...", kao i ona na kojoj euforični JNA major Veselin Šljivančanin drži prodiku predstavniku Međunarodnog komiteta crvenog križa Nicholasu Borsingeru, te cijeli niz ostalih stravičnih snimki i fotografija razrušenog grada čije su ulice bile prekrivene leševima pobijenih Vukovaraca, u očima svjetske javnosti pokazale su kako je zapravo Vukovar oslobođen i tko su njegovi oslobodioci.

Preživjeli Vukovarci godinama nakon toga svake jeseni, a osobito 18. studenog, u svojim sjećanjima proživljavaju strahotu koju su tada prošli. Onima koji su tragediju Vukovara pratili preko TV ekrana i iz svojih toplih soba, činilo se - i danas se čini, da su nesretni oni koji su tada poginuli. Ali pokuša li netko danas od preživjelog Vukovarca izvući priču o ratu, brzo se dođe do zaključka da je možda bolje onima koji nisu među živima, jer neki preživjeli u svojim glavama i danas još "ratuju".

Nezahvalno je u priči o bilo kojem masovnom stradanju spominjati brojke, jer i jedna je žrtva mržnje previše. Ipak radi sagledavanja težine vukovarskog zločina spomenimo da se prema posljednjim podacima smatra da je u borbama na vukovarskom ratištu poginulo 1.624 hrvatskih branitelja i civila.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Oni koji su pronađeni, otkriveni su na Ovčari i ostalim masovnim stratištima, ali ni dan danas ne postoji konačan popis osoba koje su nestale iz Vukovara. Posljednji podaci govore da Hrvatska još uvijek traži više od tisuću nestalih ljudi s toga područja.

Što se tiče glavnih aktera rušenja Vukovara, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića i Mile Mrkšića, sva trojica se nalaze u Haagu gdje im se za pokolj 264 hrvatska civila na Ovčari sudi pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

Spomenimo da se Mrkšić dragovoljno predao 15. svibnja 2002., a Radić i Šljivančanin nakon uhićenja u svibnju i srpnju 2003.

Krajem listopada je pred haškim sudom svjedočila ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac koja je vukovarske ratne dane provela s ranjenicima. Sudu je ispričala svjedočanstva koja su podsjetila na tadašnju ratnu patnju, a koja zapravo teško terete Šljivančanina, Radića i Mrkšića po zapovjednoj odgovornosti.

Kada se govori o Vukovaru i njegovom stradanju treba spomenuti i novinara Radio Vukovara Sinišu Glavaševića koji je 1991. godine slao dramatična izvješća o granatiranju grada. Glavašević je jedan od zarobljenika kojeg su srpski vojnici strijeljali na Ovčari.

Za kraj priče ostavili smo hrvatske branitelje. Bilo bi prema Vukovarcima nepravedno ne spomenuti legendarnog zapovjednika obrane grada Blagu Zadru, koji je poginuo u listopadu 1991. godine, a koji je Vukovarce svojom hrabrom i mudrom taktikom borbe trajno zadužio.

Nedavno je hrvatska vlast konačno priznala vojni status postrojbi koja je 1991. branila Vukovar.

Riječ je o čuvenoj 204. brigadi kojoj je sadašnji ministar obrane Rončević, uz suradnju ratnih zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića "Jastreba" i Branka Borkovića "Mladog Jastreba", priznao status brigade čim su riješena i druga pitanja, poput počasnih promaknuća, pripadnika te brigade. Zapovjednici Dedaković i Borković danas žive mirnim obiteljskim životom.

Vukovarci i vukovarski branitelji uglavnom su se vratili u svoj grad koji na žalost još uvijek nije ono što je nekad bio. Vukovarsko-srijemska županija najsiromašnija je u cijeloj Hrvatskoj, a uz nezaposlenost najveći je problem trajna netrpeljivost između Vukovaraca, Hrvata i Srba, koji su se nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja vratili u porušeni "grad heroj".

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara