Bilića za predsjednika: Kako mediji grade božanski kult
OVO NIJE tekst o Slavenu Biliću. Ovo je tekst o slici Slavena Bilića koju su kreirali mediji. Ovo je tekst o našem doživljaju Slavena Bilića kao izbornika, intelektualca, poliglota, rokera, reklamnog manekena, nježnog oca, ljubavnika, šminkera, dobrotvora, najpoželjnijeg neženje, a u zadnje vrijeme čak i - predsjednika.
Kako bi se opravdao zato što se usudio kritizirati hrvatsku reprezentaciju, komentator Nacionala Srećko Jurdana posuo se ovog tjedna pepelom i zaluđenoj naciji zasvirao melodiju koju žele čuti: "Da Slavena Bilića nema, trebalo bi ga izmisliti, jer u Hrvatskoj ne postoji uvjerljiviji vođa od njega. Ako se taj diskretni nacionalni čudotvorac kojim slučajem odluči kandidirati za predsjednika države, na autorov glas može računati".
Znanstvenik Ivan Đikić traži lijek za rak. Ali njega nitko nije predložio za predsjednika.
I tada se autor, u normalnim okolnostima prilično sklon cinizmu, upustio u nabrajanje osobina koje bi nogometnog trenera činilo idealnim kandidatom za predsjednika Republike. Krenuo je utabanim stazama: završio fakultet, govori jezike, suzdržan je, razmišlja... Pa čak i obožava novac, "što je svojstvo koje ga također približava hrvatskim liderima, i šire". Dakle, ni ozbiljni komentatori iz novina koje se žele nazivati ozbiljnima, nisu odoljeli napasti da jednog nogometnog trenera uzdignu u nebesa. Znanstvenik Ivan Đikić traži lijek za rak. Ali njega nitko nije predložio za predsjednika. Valjda zato što nam na čelu države ne trebaju pametni, nego popularni.
Što im je teže u stvarnom životu, ljudi više bježe u virtualni. A Hrvatima tu nema premca. Žele se dobro osjećati i traže modele s kojima bi se poistovjetili. U ovom hipnotičkom transu Slaven Bilić savršeno je utočište, ikona čije se pozitivne osobine potenciraju, ali i pridaju neke koje bi kao ikona trebao imati. Za predsjednika je prvi puta "predložen" u prosincu prošle godine nakon uspješno odrađenih kvalifikacija za Euro. Drugi puta nakon plasmana u drugi krug Eura. Što će biti ako osvoji turnir? Više neće trebati biti predsjednik. Bit će promaknut. U božanstvo.
Bilić je uskrsnuo Klasnića. Još se čeka objava da je hodao po vodi.
Nije to pretjerivanje. Tomislav Židak u Jutarnjem listu, u komentaru pod naslovom "Slavenu Biliću klanja se cijeli nogometni svijet", nabraja zasluge Svemogućeg Bilića, pa ga tako na jednom mjestu naziva alkemičarem koji "kamenje pretvara u dragulje". Ili u prijevodu, loše, netalentirane igrače u pobjednike. Ali to je bilo samo zagrijavanje. Već na drugom mjestu Židak doslovno piše: "Bilić je povukao još jedan potez bez presedana. Iz bolesničkog kreveta, protiv svih medicinskih zakona, izvukao je već oplakanog, prežaljenog i 'pokojnog' Klasnića". Koji je u upravo završenoj sezoni za svoj Werder odigrao 20 utakmica i zabio osam golova. Svejedno, Bilić je uskrsnuo svog Lazara, koji je - usput - prije nekoliko dana gunđao na press konferenciji tražeći da ga se napokon stavi u igru, jer ne namjerava još jedan Euro prosjediti na klupi. No, evanđelje ne trpi nijanse. Bilić je vratio Klasnića u život, to je ovjekovječeno u prizoru njihova dirljiva zagrljaja, i to je jedina verzija koja se uklapa u zidanje božanstva. Još se čeka objava da je hodao po vodi.
Ljudi trebaju heroje i mediji su tu da ih pronađu - ili izmisle. Publici je svejedno. Problem je samo u tome što je u takvoj situaciji lakše "prodati" nogometnog trenera, nego primjerice molekularnog biologa. Možda Đikić pokušava pronaći lijek za rak, ali Bilić je ipak pobijedio u nogometnoj utakmici. Đikić će možda spašavati živote, ali Bilić spašava duše, a to je u ovom trenutku mnogo važnije. Zato se Bilića zaziva da postane gradonačelnik Splita. Naziva ga se najpoželjnijim neženjom. Osvaja titule najbolje odjevenog muškarca. Ujedinjuje čupave metalce i histerične curice, povezuje sljedbenike Che Guevare i Thompsona, ljevičare i desničare. Kad se želi svidjeti medijima, Bilić se definira kao ljevičar. Kad treba pridobiti publiku, pušta Thompsona i zove velečasnog Sudca da održi misu za igrače. Ćiro je u Francuskoj ušao u legendu s kapom francuskog policajca, Bilić je isto pokušao s Papinim medaljonom kojeg je ljubio nakon pobjede.
U Slavena se ne dira
Bilić je intelektualac i poliglot, najbolji je trener na svijetu i u njegovu životu sve je bitno: kakav motor vozi, kakve tenisice nosi, padaju li mu hlače od odijela ("Možda ne zna nositi odijela, ali zna pobjeđivati"). Tek diskretno, u tragovima, serviraju se priče o njegovim izvanbračnim (pa i poslijebračnim) avanturama s novinarkama, glumicama i starletama. Tu celebrity status prerasta u idolopoklonstvo: dok se tuđe rastave i nevjere mjesecima nemilosrdno razvlače po tabloidima, Bilićeva je obavljena u rukavicama. Konstatirano je da se rastao i točka. Život ide dalje. U Slavena se ne dira.
Izbjegavaju se i bilo kakve kritike. Razmetni sinovi koji su se drznuli dovesti u pitanje Bilićevu genijalnost, brzo se vrate na pravi put, poput Jurdane. Kad Bilić mimo odluke Izvršnog odbora HNS-a dovede svog prijatelja za glasnogovornika i omogući mu da sudjeluje u podjeli premija s Eura, to se uredno prešuti. Kad Bilić zatvori treninge i kontakte s novinarima svede na pressice, svi napadnu njegova glasnogovornika. Kad Bilić uvrijedi novinare jer postavljaju "pitanja za Modru lastu", uredno se spozna greška i pronađe neki pametniji upit.
Prilagođava se biografija, prešućuju neugodni detalji, a u građenju kulta koristi se čak i činjenica da je izbornik - pušač. U zemlji u kojoj će se uskoro zabraniti pušenje na javnim mjestima, Bilić sa cigaretom automatski stječe status buntovnika. Poput James Deana u puritanskoj Americi.
Slaven Bilić superbrand
Na sve to Bilić kaže: "Otkako sam postao izbornik, novinari bi o meni željeli znati svaku pojedinost: je li točno da kod kuće imam deset tisuća gitara i tisuću CD-ova, traže da pričam o modnim stilovima i slikam se na Harley Davidsonu. O nogometu mogu govoriti svaki dan, a ostalo je dio moje intime koju nerado dijelim s drugima". Pa ipak, zahvaljujući tim istim znatiželjnim, ali zato dozlaboga dobronamjernim novinarima, Bilić je od sebe napravio superbrand. Da je pričao samo o nogometu, poput njegovih dosadnih i nimalo inventivnih prethodnika, nikad ne bi stekao takav status. Bio bi samo običan trener, otprilike kao što bi Thompson bez kontroverzi oko ustaštva bio običan narodnjak.
Sada je on božanstvo i propitivanje tog statusa pravo je svetogrđe. On podiže samopouzdanje očajnoj naciji, a njegovi igrači (na naslovnici Jutarnjeg predstavljeni kao "Superhrvati - najbrži, najizdržljiviji, najviše trče") nude nadu svakom debeljku kojeg zadirkivaju u školi. Jer, eto, i Kranjčara smo zvali "debeli", a sad je Superhrvat. No, što će biti kad se rasprsne balon od sapunice, a narod se trgne iz kolektivne hipnoze?
Možda jednog dana i Rafu netko predloži za predsjednika
Medijima će Bilić dosaditi, čim (i ako) kola krenu nizbrdo počet će ga napadati, prozivati, čerečiti, izvlačiti mu sve ono što su mjesecima "dobronamjerno" čuvali u ladici, uglavnom, cipelarit će ga kad je na podu. I opet dobro zarađivati na njegovoj propasti, kao što sad dobro zarađuju na njegovu uspjehu. I onda se okrenuti prema novim žrtvama, poznatima i slavnima, stvarnim ili izmišljenim herojima, marketinškim "brandovima". Tko zna, možda nekome padne na pamet da predloži Rafu za predsjednika: njega ljudi također vole, tandrče po gitari, imao je neki bend, dao lovu u humanitarne svrhe, vjerojatno i govori neki jezik. Zašto ne, ipak je ovo zemlja poznatih.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati