Boris Dvornik: Pišu li se pokojniku i potezi nedostojni velikana?

Boris Dvornik: Pišu li se pokojniku i potezi nedostojni velikana?

OBOŽAVATELJI su ga najčešće poistovjećivali sa dva najpoznatija lika: Meštrom iz "Velog Mista" i Rokom Prčem iz jedne od najboljih hrvatskih dramskih serija "Malo misto". Pisac Miljenko Smoje i redatelj Danijel Marušić vjerojatno nikad prije ni poslije nisu imali glumca koji će lik, koji ne samo da je pisan za Dvornika, tako vjerno prenijeti na ekran.

> Preminuo splitski glumački velikan Boris Dvornik

Dvorniku je Prč imenom i nadimkom bio savršena personifikacija sebe samog, ali i predodžbe kako bi svaki "poratni" Dalmatinac htio izgledati: odlikovani veteran NOB-a, koji je u mirnodopskom životu nije izgubio ništa svoje galebarske produktivnosti (žena i dva sina, ali i vanbračne aktivnosti), a zahvaljujući ratnim zaslugama i promućurnosti je konobarsku salvetu - prvu stepenicu prema konačnom uspjehu u malomišćanskom hranidbenom lancu - zamijenio direktorskom funkcijom hotela u vrijeme turističkog buma. Stvarno, tko bi osim Borisa Dvornika u naponu snage mogao utjeloviti taj lik?

"Neću politiku u svoju butigu!"

Prča Dvornik nije morao ni glumiti, nakon čega je uslijedio njegov stvarni tour de force: uloga brice Meštra, autoritativnog, snalažljivog i omiljenog brijača sa splitskog Voćnog trga, fanatičnog zaljubljenika u svoj grad i tada friško rođeni Hajduk. Iako je serija za razliku od stvarnih lokacija Malog mista, snimana u zagrebačkom Domu sportova, pri ćemu su Split glumile sklepane makete, Dvorniku kartonski ambijent nije smetao da pruži autentičnu ulogu i ponovo bude najupečatljiviji lik.

Spomenuta serija je u mnogočemu inferiorana "Malom mistu", ali je Meštar svojim dišpetom, "puntarstvom" i zajebantskim duhom  Splićanima, Hajdukovcima; svima opsjednutima idealiziranom grandecom "najluđeg i najsportskijeg grada na svitu" bio savršena ikona tog vremena, a zbog univerzalnih kvaliteta ovu Dvornikovu ulogu su kao reprezentativnu prihvatili i mnogi van prostora omeđenih Prevlakom i Velebitom.

Masovni Njemcoubojica

U suradnji sa Batom Živojinovićem i posebno Ljubišom Samardžićem Smokijem, Dvornik je na filmu ubio više Nijemaca, Talijana i domaćih izdajnika nego deset udarnih divizija NOVJ, tako da uloga prekaljenog partizanskog borca (mitraljesca) ostaje treća najpamatljvija među gledateljima.

Epski partizanski filmovi su u vrijeme filmofila Tita snimani bez obzira na cijenu, a internacionalni Bulajićev spektakl "Bitka na Neretvi" u kojem su glumili Orson Welles, Yul Brynner, Franco Nero, Sergej Bondarčuk, Silva Košćina je bio najraskošniji takav projekt na kojem je uz spomenute velikane bio angažiran i znatan potencijal tadašnje JNA.

Obzirom da su u spomenutoj bitci, koja je bila stvarna epopeja - "Bitka za ranjenike" ogroman teret (probijanje obruča i uništenje četničkih snaga na istočnoj strani rijeke Neretve) ponijele upravo snage dalmatinskih partizana, opet nije bilo nikakve dvojbe tko će ponijeti rolu mitraljesca Stipe, koji je pak u pravom bratstvo-jedinstvenom duhu, neraskidivim prijateljstvom bio vezan za Novaka (Ljubišu Samardžića).

Kako su se Bata i Boris još u partizanima sukobili zbog četnika?

Nevjerojatno indikativnom scenom za kasniji sukob Borisa Dvornika i Bate Živojinovića završava spomenuti spektakl: u uspješnoj zasjedi gdje su uništeni četnici, pogiba Stipin "brat" Novak. Lud od tuge i bijesa, Stipe uzima puškomitraljez i pod njegovim rafalima zarobljeni četnici padaju kao pokošeni. Njegovo iživljavanje nad zarobljenicima prekida upravo zapovjednik Stole (Bata Živojinović) i to tako da sa Stipinog revera skida činove zbog njegovih postupaka protivnih viteškim načelima NOB-a.

Odbacivanje Smoje

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dolaskom demokratskih promjena, Dvornik je na brzinu raskrstio sa "partizanskom" prošlošću, a na 15-ak godina će zaboraviti i da ga je u privatne audijencije na Brijunima kao omiljenog glumca primao i Maršal osobno. Međutim, njegovim štovateljima je najteže palo Dvornikovo brutalno odricanje od njegovog nerazdvojnog prijatelja i dalmatinskog kroničara Miljenka Smoje, zahvaljujući čijim djelima je Dvornik i dosegao slavu.

Odličan s Titom, još bolji s Tuđmanom

Smoje je preko noći proskribiran kao komunjara, jugonostalgičar i odnarođeni relikt bivšeg sustava (iako je svakom tko je čitao/gledao njegova djela jasno da se maksimalno rugao komunističkom sustavu), a ustvari je za razliku od svog kumpanja Dvornika iskazao tek jednu manu: nedostatak brzine i volje za promjenom političkog dresa i stava. Prvi je to platio odlaskom u ilegalu i omraženošću, a drugi se namjestio kod predsjednika Tuđmana.

Doajen hrvatske političke travestije i još jedan suborac iz partizanskih dana, Antun Vrdoljak, bio mu je veza za poglavara a sam Dvornik je u medijima prepričavao kako se uvalio Tuđmanu: za vrijeme večere poslije Krapinskog festivala 1993. je pijan molio Tuđmana da mu dopusti da ga poljubi. Dobio je dopuštenje i pristupnicu za HDZ.

"E sad oću politiku u svoju butigu!"

Upravo pod ovim sloganom, parafrazom njegove najpoznatije sentence, Dvornik se na listi HDZ-a kandidirao na drugim izborima za Sabor u samostalnoj Hrvatskoj.

I dok je njegov (ne)prijatelj Bata uskoro postao jedan od najrevnijih zastupnika Miloševićeve Socijalističke partije Srbije  - čak je izborio i mjesto predsjednika Odbora za predstavke i žalbe srpskog parlamenta, Dvornik je ponosno isticao kako je najviše vremena provodio u saborskoj kantini i da je posao narodnog zastupnika u Saboru doživljavao kao zajebanciju.

Osim toga, Dvornik je priznao kako je zahvaljujući ulaskuu Sabor postao alkoholičar: "Na saborskim sjednicama mi je bilo dosadno, pa sam izlazio i obilazio birtije. Ljudi su mi poslije pričali da sam znao biti prilično neugodan."

Bata i Boris umislili kako je njihova pomirba jednako hrvatsko - srpska

Javnost su isprva zabavljale, a zatim i umarale svađe s otvorenim pismima u kojima su se nakon raspada Jugoslavije pred javnošću dvojica starmalih velikana odricali jedan drugog, jer obojica su prema krajevima svojih života sve više trošili zadnje tranše prebogatih kredita iz filmske povijesti.

Bati je otkazalo srce, a Boris je plaćao danak alkoholu. Iz posljednjih nekoliko godina Dvornikovog života najpoznatija je epizoda otprije tri godine, kada je pijan na biračkom mjestu u Splitu nekoliko puta udario promatračicu GONG-a koju je prethodno nagovarao da glasa za Jadranku Kosor

Uz Mišu Kovača, Hajduk, Smoju, bio je reprezentativni dalmatinski proizvod, ali kao što više nema Dalmacije iz Malog ni Splita iz Velog Mista, tako već odavno nije bilo ni Borisa Dvornika Prča i Meštra.

Zvonko Alač

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara