"Čakavska rič" o jezičnom razgraničenju hrvatskih i slovenskih govora u Istri
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Pomjanski i dekanski dijalekt slovenskoga jezika nalaze se sjeverno od toka rijeke Dragonje, a na njezinoj lijevoj obali stanovništvo govori čakavskim, odnosno čakavskoštokavskim dijalektom hrvatskog jezika, piše Branimir Crljenko u tekstu "Hrvatskoslovenske jezične granice u dijalektološkim radovima Mieczyslawa Maleckog o Istri". L
U tekstu koji u prvom ovogodišnjem broju za siječanj - lipanj objavljuje "Čakavska rič", splitski polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi, Crljenko napominje kako Malecki u knjizi "Pregled slavenskih govora u Istri" (1930.) iznosi da se granica dvaju jezičnih idioma proteže "od ušća Dragonje u more duž rijeke u istočnom smjeru sve do Trebeše, a odatle ravno do Rakitovca".
"Staro prirodno ušće Dragonje u more ucrtano je na njegovoj dijalektološkoj karti", napominje Crljenko i dodaje kako se to ušće "nalazi sjevernije od sadašnjega na jug pomaknutog i umjetno stvorenog ušća nastalog prokapanjem kanala Svetoga Odorika".
Malecki je utvrdio da "uzduž južne granice krajnje slovenske točke čine mjesta Krkače, Planjave, Labor, Trsek, Trebeše, Sočerga, Movraž i Rakitovec, napominje Crljenko i navodi kako su "sjeverne hrvatske granične točke Kaštel, Merišće, Skoruš, Brič, Topolovac, Gradina, Pregara, Črnica i Brest".
Crljenko piše kako su Mlini, Bužin, Škudelin i Škrile, odnosno sva manja mjesta zapadno od Kaštela, a južno od Dragonje, oduvijek bila hrvatska kao sastavni dio hrvatskoga etnolingvističkog područja, a od početka 90-ih godina Republika Slovenija pokušava ih priključiti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Zapadno od crte povučene od Rakitovca područjem istarskoga Krasa na sjever do Markoščine, po Maleckom, na slovenskoj strani ostaju Zazid, Podgorje, Markoščina, a na hrvatskoj Jelovice i Skadanšćina, ističe Crljenko i dodaje kako zatim jezična granica ide od Markoščine prema istoku i jugoistoku uz cestu Trst - Rijeka, ostavljajući na hrvatskoj strani mjesta Obrov, Poljane, Račice, Starod, Pasjak, Šapjane, Rupu, Lipu i Klanu.
Prostori smješteni sjeverno od te crte, kako piše Malecki, pripadaju slovenskom jezičnom području, navodi Crljenko.
Takvo je stanje na temelju prikupljene građe, terenskih istraživanja i znanstveno utemeljenih jezičnih diskriminanta poljski slavist ucrtao i u svoje dijalektološke karte, dodao je Crljenko.
Hrvatske župe Topolovac, Gradina, Pregara i pripadna im okolno sela i zaseoci Abitanti, Belvedur, Brezovica, Brežani (Sveti Šimun), Brežinari, Buželi, Dragonja, Dugobrdo, Hrvoji, Jarkari, Kaline, Koromači-Boškini, Krstija, Močenigi, Pavlići, Reparac, Rosići, Sirči, Stara Mandrija, Šemi, Škrljići, Tuniši, Zrnovac..., dvadesetak manjih hrvatskih čakavskih naselja u tom kraju na Buzešćini jezično su, po Maleckom, hrvatski čakavski prostor.
Ta je mjesta unatoč protimbi hrvatskog istarskog svećenstva i bez pristanka lokalnih vlasti Bakarićevo Republičko vijeće administrativno priključilo Sloveniji, napominje Crljenko i dodaje kako je čitav kraj sve do 1974. bio u sklopu pazinske crkvene uprave, a nakon toga su ga morali napustiti i hrvatski svećenici, čime je hrvatski jezik osim iz škole bio istjeran i iz crkve.
U tim se mjestima stoljećima hrvatski govorilo i pisalo u crkvi, školi, na javnim mjestima, ističe Crljenko i dodaje kako su na hrvatskom jeziku vođene i župne knjige.
Crljenko napominje kako su u svim popisima pučanstva to čista hrvatska sela, a u popisu što ga je provela Austro-Ugarska 1910. Gradina je imala 558 stanovnika koji su svi bili Hrvati, Topolovac 620 stanovnika, također svi Hrvati, a ni u Pregari nije bilo Slovenaca.
Od kada su priključeni Sloveniji budući da nema nikakvih institucija zaštite jezičnih i drugih posebnosti, broj se Hrvata naglo smanjuje, napominje Crljenko.
U "Čakavskoj riči" još pišu Josip Lisac, Sanja Vulić, Gordana Čupković, Siniša Vuković, Dinko Matković, Marijana Tomelić i Danijela Načinović.
(Hina) xmk ymc
U tekstu koji u prvom ovogodišnjem broju za siječanj - lipanj objavljuje "Čakavska rič", splitski polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi, Crljenko napominje kako Malecki u knjizi "Pregled slavenskih govora u Istri" (1930.) iznosi da se granica dvaju jezičnih idioma proteže "od ušća Dragonje u more duž rijeke u istočnom smjeru sve do Trebeše, a odatle ravno do Rakitovca".
"Staro prirodno ušće Dragonje u more ucrtano je na njegovoj dijalektološkoj karti", napominje Crljenko i dodaje kako se to ušće "nalazi sjevernije od sadašnjega na jug pomaknutog i umjetno stvorenog ušća nastalog prokapanjem kanala Svetoga Odorika".
Malecki je utvrdio da "uzduž južne granice krajnje slovenske točke čine mjesta Krkače, Planjave, Labor, Trsek, Trebeše, Sočerga, Movraž i Rakitovec, napominje Crljenko i navodi kako su "sjeverne hrvatske granične točke Kaštel, Merišće, Skoruš, Brič, Topolovac, Gradina, Pregara, Črnica i Brest".
Crljenko piše kako su Mlini, Bužin, Škudelin i Škrile, odnosno sva manja mjesta zapadno od Kaštela, a južno od Dragonje, oduvijek bila hrvatska kao sastavni dio hrvatskoga etnolingvističkog područja, a od početka 90-ih godina Republika Slovenija pokušava ih priključiti.
Zapadno od crte povučene od Rakitovca područjem istarskoga Krasa na sjever do Markoščine, po Maleckom, na slovenskoj strani ostaju Zazid, Podgorje, Markoščina, a na hrvatskoj Jelovice i Skadanšćina, ističe Crljenko i dodaje kako zatim jezična granica ide od Markoščine prema istoku i jugoistoku uz cestu Trst - Rijeka, ostavljajući na hrvatskoj strani mjesta Obrov, Poljane, Račice, Starod, Pasjak, Šapjane, Rupu, Lipu i Klanu.
Prostori smješteni sjeverno od te crte, kako piše Malecki, pripadaju slovenskom jezičnom području, navodi Crljenko.
Takvo je stanje na temelju prikupljene građe, terenskih istraživanja i znanstveno utemeljenih jezičnih diskriminanta poljski slavist ucrtao i u svoje dijalektološke karte, dodao je Crljenko.
Hrvatske župe Topolovac, Gradina, Pregara i pripadna im okolno sela i zaseoci Abitanti, Belvedur, Brezovica, Brežani (Sveti Šimun), Brežinari, Buželi, Dragonja, Dugobrdo, Hrvoji, Jarkari, Kaline, Koromači-Boškini, Krstija, Močenigi, Pavlići, Reparac, Rosići, Sirči, Stara Mandrija, Šemi, Škrljići, Tuniši, Zrnovac..., dvadesetak manjih hrvatskih čakavskih naselja u tom kraju na Buzešćini jezično su, po Maleckom, hrvatski čakavski prostor.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ta je mjesta unatoč protimbi hrvatskog istarskog svećenstva i bez pristanka lokalnih vlasti Bakarićevo Republičko vijeće administrativno priključilo Sloveniji, napominje Crljenko i dodaje kako je čitav kraj sve do 1974. bio u sklopu pazinske crkvene uprave, a nakon toga su ga morali napustiti i hrvatski svećenici, čime je hrvatski jezik osim iz škole bio istjeran i iz crkve.
U tim se mjestima stoljećima hrvatski govorilo i pisalo u crkvi, školi, na javnim mjestima, ističe Crljenko i dodaje kako su na hrvatskom jeziku vođene i župne knjige.
Crljenko napominje kako su u svim popisima pučanstva to čista hrvatska sela, a u popisu što ga je provela Austro-Ugarska 1910. Gradina je imala 558 stanovnika koji su svi bili Hrvati, Topolovac 620 stanovnika, također svi Hrvati, a ni u Pregari nije bilo Slovenaca.
Od kada su priključeni Sloveniji budući da nema nikakvih institucija zaštite jezičnih i drugih posebnosti, broj se Hrvata naglo smanjuje, napominje Crljenko.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
U "Čakavskoj riči" još pišu Josip Lisac, Sanja Vulić, Gordana Čupković, Siniša Vuković, Dinko Matković, Marijana Tomelić i Danijela Načinović.
(Hina) xmk ymc
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati