Država koju vodi tašti i zatucani Erdogan ne može nam biti prijatelj, što god Kolinda govorila

Država koju vodi tašti i zatucani Erdogan ne može nam biti prijatelj, što god Kolinda govorila

Foto: Getty images, Index

SKORO tjedan dana nakon propalog puča u Turskoj, još uvijek ne znamo tko stoji iza njega. Možda nikad ni nećemo saznati. U zemlji u kojoj vladavina zakona spada u kategoriju crnog humora, optuženi teško da će dobiti pravedno suđenje. Sve dosadašnje vojne udare u modernoj Turskoj (ovo je peti) provodila je kemalistička struja koja je dominirala vojskom.

Ali vojska je zadnjih godina praktički dekemalizirana od strane režima, upravo u strahu od mogućeg puča. Naime, vojska bi tradicionalno intervenirala kao zaštitnik sekularnog ustavnog poretka kad bi procijenila da državi prijeti islamizacija, kao što je sada slučaj. Doduše, ni predsjednik Recep Erdogan za puč ne krivi kemaliste, već takozvani pokret Hizmet pod vodstvom karizmatičnog klerika Fethullaha Gülena, koji već 18 godina živi u SAD-u u dobrovoljnom egzilu. Gulenisti nisu sekularisti, dapače, bili su ključni saveznik Erdoganovoj stranci AKP u osvajanju vlasti 2002. i naknadnim čistkama kemalista iz državnih struktura.

Ali nisu ni klasični islamisti - Gülen promiče sekularno obrazovanje, ekumenizam i humanitarni rad. Ovaj pokret ima u Turskoj milijune pristaša, lojalne kadrove u pravosuđu, policiji i državnim službama, vlastite tvrtke, medije, (sekularne) škole i sveučilišta. Bar je tako bilo do nedavno -  do prije dvije godine, točnije, kad se našao u na udaru režima. Nakon dugog zahlađenja, ljubav između Erdogana i Gülena definitivno je pukla kad su novine bliske potonjem, Zaman, otkrile masivnu korupcijsku aferu, a njegovi tužioci podigli optužnice protiv Erdoganovih sinova i stranačkih suradnika. Erdogan, legalist kakav već je, uzvratio je tako da je smijenio sve uključene tužioce i policajce, poništio optužnice, preuzeo Zaman, a Hizmet proglasio terorističkom organizacijom. Gülen mu otada služi kao idealni unutarnji neprijatelj, stoga optužbe o organizaciji puča ne zvuče nimalo uvjerljivo. Ali opet, ne znamo dovoljno.

Puč osuđen na propast

U svakom slučaju, 15.7. Erdogan je imao nevjerojatnu sreću. Kao u akcijskom filmu, uspio je pobjeći vojnicima koji su ga došli oteti, odletjeti u Istanbul i preko televizijskog javljanja (i aplikacije Facetime) pozvati svoje pristaše da ga podrže izlaskom na ulice. Iako je prije tri godine slao policiju da nemilosrdno uguši prosvjede na trgu Taksim u Istanbulu, Erdogan je, izgleda, naglo promijenio stav o uličnoj demokraciji. Mobilizaciji su se pridružili i imami (čije je vrhovno tijelo Dijanet pod državnom kontrolom), pa je tako poziv na okupljanje istovremeno kružio društvenim mrežama i odjekivao s minareta. Prosvjednici su na kraju zaustavili vojni udar, uz pomoć policije, ali i uz grozne žrtve – 145 ih je ubijeno, više od tisuću ranjeno. Više od stotinu vojnika također je ubijeno u borbama. Ne samo što je vojska otvorila vatru na civile, što je presedan, vojni avioni su ih doslovno bombardirali, kao i zgradu parlamenta i predsjedničku palaču.

Svaki legitimitet koji su eventualno imali, pučisti su ovime nepovratno izgubili. Da su i preuzeli vlast, ne samo da bi broj ubijenih bio višestruko veći , možda bi došlo i do pravog građanskog rata. Posljedice bi bile nesagledive, kako za Turke, tako i za Kurde i sirijske izbjeglice u Turskoj (njih 2.7 milijuna). ISIS bi se sigurno uključio u taj sukob i pokušao proširiti svoj teritorij.

Drugi razlog zašto je puč bio osuđen na propast je što ga opozicija ni javnost nije podržala. Turcima je očito dosta uvođenja reda tenkovima i vojnim helikopterima. Prema anketi, čak 82% ih se protivilo državnom udaru. Sve oporbene stranke stale su na stranu demokratski izabrane vlasti. Normalan državnik iskoristio bi ovaj konzensus da pruži ruku pomirenja i pokuša premostiti kritični rascjeb između sekularista i islamista, kao i između Turaka i Kurda. Erdogan, nažalost, nije takav državnik.

Jer režim je uhitio ne samo pučiste, nego i sve za koje sumnja da su s njima povezani: 2839 vojnika, 2745 sudaca i brojne druge. Zatim je pokrenuo vlastiti državni udar i čišćenje institucija od svih nelojalnih elemenata. U najkraćem roku smijenjeno je barem 10 admirala i generala, 3000 vojnika, 8000 policajaca, 2500 sudaca, 1500 dekana, 20000 nastavnika i profesora. Ukupno je smijenjeno ili uhićeno skoro 60 tisuća ljudi. Režim je očito bio unaprijed pripremljen za čistke. Po društvenim mrežama spekulira se čak i da je sam puč bio predstava u Erdoganovoj režiji.

S obzirom na ogroman broj žrtava, ova scenarij ipak zvuči pretjerano čak i za njega. Pa ipak, ne bi trebalo podcijeniti beskrupuloznost nekoga tko je bio u stanju ponovo ići u rat s Kurdima (nakon dvije godine primirja) samo kako bi dobio što više glasova nacionalista na izborima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Zadnja etapa udara na institucije

Ovo što se događa zadnjih dana samo je zadnja etapa dugogodišnjeg udara na institucije. Pod paravanom reformi i dostizanja europskih standarda, AKP je ispunio pravosuđe, policiju, obavještajne službe i medije svojim kadrovima. 1500 srednjih škola režim je konvertirao u vjerske škole (imam hatip), kakve sada pohađa više od milijun učenika. Uz pomoć odanih tužilaca i sudaca i manipulacijom zakona o difamaciji i "terorističkoj propagandi", ugasio je ili preuzeo gotovo sve relevantne privatne medije. S druge strane, stranački jurišnici provode zakon ulice nad svakim tko koga AKP etiketira kao terorističkog simpatizera. Pod tim u pravilu podrazumijeva kurdski PKK ili Hizmet, ne i ISIS s kojim ima bliske ideološke, a po brojnim svjedočenjima i operativne veze.

Erdogan je sad proglasio izvanredno stanje, zabranio akademskom osoblju napuštanje zemlje, a otvoreno najavljuje i vraćanje smrtne kazne, što bi značilo masovne egzekucije za pučiste. Tvrdi da to narod od njega traži - u pravoj maniri totalitarnog vođe, koji svoje odluke uvijek tumači kao izraz narodne volje. Međutim, njegove diktatorske tendencije na određen su način i odraz nesigurnosti i straha da mu vlast isklizne iz ruku. Nakon što je zaratio s gulenistima, izgubio je oko 10% glasova na izborima. Na anketama javnog mnijenja, njegova popularnost konstantno pada – lani je čak 51% turskih građana imalo negativan stav o njemu. Naravno, taj trend će se sad okrenuti.

Kao i njegovi rivali Putin i Asad, sve što Erdogan čini primarno je motivirano željom da ostane na vlasti pod svaku cijenu. No kao i Putina koji ne može prežaliti raspad SSSR-a, Erdogana pokreće i nostalgija za imperijalnom prošlošću svoje zemlje. Dok je Mustafa Kemal Atatürk nakon raspada Osmanskog carstva obnovio Tursku kao modernu i sekularnu republiku, čini se da je Erdogan naumio poništiti sve tekovine kemalizma i obnoviti islamsku teokraciju. Sitničavom, taštom i zatucanom kakav već je, vjerojatno mu nema ništa mrskije nego javno nastupati ispod portreta Atatürka, zaslužnog za ukidanje kalifata, čija politika se da sažeti u ovoj izjavi: „Oni koji koriste religiju za vlastitu korist odvratni su. Mi smo protiv takve situacije i nećemo je dozvoliti.“ Kao da je govorio o Erdoganu, čije pristaše pod pokličem „Allahu Akbar“ mlate uhićene vojnike ili opozicijske aktiviste, demoliraju knjižare i muzičke trgovine.

Tašti diktator koji mrzi demokraciju

Turska je pod Atatürkom bila jednopartijska država, ali za njegove vladavine osnovan je parlament i udareni temelji demokracije koja je uvedena nakon 2. svjetskog rata. Erdogan je s druge strane došao na vlast izborima, ali svoj prezir prema demokraciji ne može sakriti ni kad bi htio. Izjava koju je dao devedesetih, dok je bio gradonačelnik Istanbula, danas zvuči gotovo proročanski: "Demokracija je kao vlak s kojeg siđeš kada dođeš na odredište."

I zaista, izgleda da se tursko demokratsko putovanje privodi kraju. Trebalo bi to biti ozbiljno otriježnjenje za optimiste koji vjeruju da svijet nezaustavljivo ide naprijed. Nažalost, Turska je prije gotovo stotinu godina imala modernijeg predsjednika nego danas. Turska elita bila je odlučna da slijedi primjer Zapada i odvuče svoj polufeudalni, religijom i patrijarhatom paralizirani narod naprijed u moderno doba - makar i protiv njegove volje. Nema sumnje da je takva modernizacija dekretom imala svojih ozbiljnih ekscesa i promašaja. Ali danas, i narod i elita Turske kao da samo želi natrag, u neki novi feudalizam. U ovom bizarnom sustavu apsolutni vladar krije se iza lažne demokracije i vladavine zakona, oligarhijska vlastela iza lažnog slobodnog tržišta, kler iza lažnog sekularizma, dok postmoderno kmetstvo, zadojeno vjerskim dogmama i paranojom o narodnim neprijateljima, nije u stanju vidjeti tko mu zaista ruši državu. Mali čovjek trči u okrilje Velikog Vođe koji o svemu odlučuje, za sve brine i ništa mu ne promiče. I kojem nitko ne može ništa.

Ne vrijedi ovaj uzorak samo za Tursku, dakako, samo je možda otišla dalje od dugih.

Alternativa Erdoganu možda bi i bila gora, ali nazvati ga spasiteljem demokracije naprosto je perverzno. Eventualne promjene ustava – predsjednički sustav, ukidanje sekularizma, možda i višestranačja - samo će formalizirati već postojeće stanje. Bitnije je pitanje hoće li turski narod zaista prihvatiti ovakvu, postdemokratsku i postsekularnu budućnost, kao i hoće li je prihvatiti međunarodna zajednica, koja i dalje ima načina da izvrši stvaran pritisak. Državni udari i kontra-udari nezamislivi su ostalim članicama NATO-a ili Europske Unije. U sadašnjim okolnostima EU mora blokirati pristup, a NATO ozbiljno preispitati članstvo Turske. Možda će to, ako ne ostane na praznim riječima, biti dovoljan poticaj da se Turci konačno oslobode svog postmodernog sultana, na isti način na koji su ga doveli na vlast. Ali ako je njihov izbor islamska republika iranskog tipa, treba im poželjeti sreću - i spustiti rampu. Takva država ne može nam biti ni saveznik ni prijatelj, što god Kolinda Grabar Kitarović govorila.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara