Fikus na Pantovčaku najviše odgovara Ivi Sanaderu

Fikus na Pantovčaku najviše odgovara Ivi Sanaderu

PRVE ustavne ovlasti skrojene su za Franju Tuđmana, druge za Stipu Mesića, a za koga će biti skrojene treće? Možda za Dražena Budišu, političara kojeg je u život pokušala vratiti ista ona osoba koja se iznenada nametnula kao inicijator uvođenja čistog parlamentarnog sustava, Smiljko Sokol? U neku ruku da, ali ne u potpunosti. Promjene se kroje za čovjeka koji želi istinski vladati, samostalno, autonomno i neometan ni od koga - Ivu Sanadera. 

Priča o kresanju ustavnih ovlasti predsjednika Republike iznenada je bačena na političku scenu, i to vrlo znakovitim slijedom događaja - možda slučajnim, a vjerojatno namjernim. Krenimo redom.

Pjevaj mi, pjevaj Sokole

Prvi u nizu balona pustio je Smiljko Sokol, bivši saborski zastupnik HDZ-a i predsjednik Ustavnog suda, te novopečeni kolumnist Večernjeg lista. On je prije nekoliko tjedana iz političkog mrtvila izvukao osobu Dražena Budiše, predloživši ga preko novina za novog predsjedničkog kandidata, nakon isteka mandata Stjepana Mesića. Sokol čak nije ostao samo na riječima, već se uputio do one zabiti u kojoj Budiša uzgaja paprike, ne bi li ga nagovorio da se u politiku vrati na velika vrata. Navodno je to učinio kao izaslanik HDZ-a. Neposredno nakon toga Budiša se ispisuje iz HSLS-a. Ne kaže ništa o svojoj predsjedničkoj kandidaturi. Što znači da o tome razmišlja.

Onda Sokol pušta drugi balon. Iznosi inicijativu o smanjenju ustavnih ovlasti šefa države. Učinio je to kao neovisni ustavni stručnjak i kolumnist, ali i kao takav naišao je na razumijevanje (bolje rečeno, odobravanje) šefa saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav. On je Sokolov prijedlog shvatio vrlo ozbiljno i poručio da će HDZ podržati njegovu javnu inicijativu. Zatim je mudro, kako samo on zna, sve to demantirao.

Predsjednik Sabora Luka Bebić mudro je, kako samo on to zna, izjavio da o tome nema stav i da će ga izreći kad ga dobije. A zatim se, ustvari ničim izazvan, o benignoj javnoj inicijativi (onoj za koju se godinama javno zalagala jednako ugledna profesorica Mirjana Kasapović, ali je nitko nije zarezivao pet posto) Ivo Sanader govorio na konferenciji za novinare, dajući joj time značaj koji zapravo ne zaslužuje. I pritom rekao da ne želi kritizirati Šeksa, već samo poručiti kako će HDZ osluškivati zaključke javne rasprave.

Pažljiva priprema terena

Pojednostavljeno: Smiljko Sokol u ime HDZ-a pušta probne balone, pripremajući teren za veliki plan koji bi trebao stupiti na snagu u naredne dvije godine. Najprije skrojiti nove ovlasti za šefa države, a onda na to mjesto instalirati Dražena Budišu.

To ne čine ni Šeks, ni Bebić, ni Sanader, već Smiljko Sokol, oživljeni "zaboravljeni as" HDZ-a. Čovjek koji je pisao Ustav za Franju Tuđmana, sada smatra da Hrvatskoj treba predsjednik-fikus. Ustavni sudac koji je rekao da "novac nije imovina" piše novi Ustav za čovjeka kojemu "satovi nisu imovina" - Ivu Sanadera. Zašto baš njega? Zato što će smanjenjem ovlasti predsjednika države - možda već Stipe Mesića, možda Dražena Budiše, a možda nekog sasvim nevažnog - najviše ovlasti dobiti upravo predsjednik Vlade. To se može dogoditi za nekoliko mjeseci ili za dvije godine, ali Sanader priprema teren za što dulji i lagodniji boravak na vlasti. Bez ikakvog utjecajnog korektora.

Sabor će biti njegov, predsjednik izabran u tom istom Saboru također će biti njegov, sve poluge sustava bit će njegove (uključujući vanjsku politiku, tajne službe i vojsku), on će desetak godina nakon Tuđmanove smrti u Hrvatsku vratiti tuđmanizam - u obliku sanaderizma.

Iako je tijekom devedesetih Hrvatska imala polupredsjednički sustav, on je praktički omogućavao prezidencijalizam, odnosno nesmetanu vladavinu šefa države. Onda je Ivica Račan na čelu koalicije želio sve to okrenuti naglavce i uvesti čisti parlamentarni sustav, ali je naišao na žestoki otpor Stjepana Mesića, koji se sa svojom grupom ustavnih stručnjaka izborio za djelić ovlasti - recimo, nad tajnim službama i imenovanjem veleposlanika - ali i za izravno biranje na predsjedničkim izborima. To se u turbulentnim vremenima u mnogo navrata pokazalo korisnim - primjerice, prilikom umirovljenja pobunjenih generala - no istovremeno je izazivalo konstantna trvenja na relaciji Pantovčak-Banski dvori.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Šansa za zaboravljene političke veličine

Mnogi su tvrdili, u prvom redu Mirjana Kasapović i nipošto Smiljko Sokol, da postojeći sustav Hrvatskoj zapravo ne treba i da šef države u demokratskom društvu ima prevelike ovlasti. Ivo Sanader teškom je mukom odradio prvi mandat u kohabitaciji s predsjednikom Mesićem, izgubio je čak i jednu mogućnost da ga zamijeni Jadrankom Kosor, te je očito jedva dočekao priliku da u drugom mandatu posloži stvari.

U tome će vjerojatno naići na podršku i svojih političkih i ideoloških protivnika. Mnogi stručnjaci smatraju kako bi se Hrvatska trebala priključiti brojnim zemljama istočne Europe (Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj), ali i zapadnim demokracijama Njemačke i Italije, gdje je predsjednik Republike fikus koji se bira u parlamentu i služi kao figura s minimalnim ovlastima. Sve to na prvi pogled zvuči logično. No, je li Hrvatska doista dosegla demokratske standarde tih zemalja? Naravno da nije.

Mnogi smatraju kako uloga predsjednika države ne izlazi toliko iz ustavnih ovlasti, koliko iz osobe koja tu dužnost obavlja. Polupredsjednički sustav sam po sebi nije bio toliko poguban, koliko ga je autokratski koristio Franjo Tuđman - svodeći Sabor na ukras, Vladu na igračku i kreirajući brojna paradržavna tijela poput VONS-a. Jednako tako, i Stjepan Mesić često je ekstenzivno koristio svoje smanjene ovlasti, promovirajući se kao utjecajniji šef države nego što je to Ustav planirao. Mesić nije bio samo referentna točka javnog mnijenja, već i istinski korektiv Vlade - Račanove isto koliko i Sanaderove. Lako je zamisliti da bi Mesić bio jednako politički utjecajan i u čistom parlamentarnom sustavu.

Međutim, svođenje predsjednika na fikus, odnosno njegovo biranje u parlamentu od strane vladajuće većine, postavilo bi potpuno nova pravila igre i tako otjeralo snažne političke ličnosti. Na takve izbore sigurno se ne bi prijavili stranački čelnici, utjecajne osobe, ambiciozni političari. Takvu ulogu prihvatili bi samo prirodni fikusi: islužene ili zaboravljene veličine koje ne bi ovisile o raspoloženju građana, već bi dobile čvrste garancije da će biti izabrane. Recimo, Dražen Budiša.

Nakon paprika, dobar je i fikus

I tu cijela ova igra dobiva smisao. Sokol u ime HDZ-a vrbuje Budišu da se vrati na scenu, nudi mu sigurne glasove u parlamentu, i mogućnost da s predsjedničke visine nadgleda politički život. Nakon četiri godine u poljoprivredi i knjižurinama, Budiša bi mogao prihvatiti čak i takvu pogodbu. Ne bi imao ovlasti, ali bi imao vlast. Nakon paprika, dobar je i fikus.

Najsretniji od svih bio bi, naravno, Ivo Sanader. Osim što si više ne želi dopustiti da njegovi kandidati gube na predsjedničkim izborima od jačih političara (a takvi su svi u odnosu na proskribirani Sanaderov HDZ), on želi na Pantovčak postaviti svog pijuna i ustavnim ovlastima zavezati mu ruke kako mu ne bi palo na pamet ometati djelovanje premijera. Odnosno, kancelara. Nije njemu toliko bitan Budiša, to je više Sokolova inicijativa, njemu će biti dobar bilo tko, samo da ne ometa njegovu vladavinu.

Ustav se tako prvi puta neće krojiti po osobi koje će biti na dužnosti predsjednika države, već po osobi koja na njoj neće biti. Tko će u takvoj situaciji biti korektor sustava? Ni predsjednik, ni Sabor, ni mediji koji su često koristili Mesića da im omogući napad na HDZ i njegovu Vladu. Sanader očito namjerava još dugo sjediti u Banskim dvorima, ali čak i da on jednom ode iz njih, izvršnu vlast preuzet će druga osoba s ogromnim ovlastima. A to u ovakvoj Hrvatskoj, s ovakvim političarima, nikad nije bila dobra vijest.

Foto: H.P./G.P.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara