Hoće li novinari postati slobodni ako ih prestanu premlaćivati?

HOĆE li novinari postati slobodni ako ih prestanu premlaćivati? Naravno da hoće, barem u krajnjoj konzekvenci kad im se radi o glavi. Nažalost, premlaćivanje je samo fizička manifestacija onoga sa čime se novinari već godinama bore. Možda će nakon prosvjeda tristotinjak novinara na Markovu trgu sloboda novinara u Hrvatskoj postati opipljivija, ali novinarskih sloboda još dugo neće biti. Barem ne ako se hrvatsku vladu pita za to.

Možda Ivo Sanader i njegov ministarski klaun Berislav Rončević doista nekim čudom obustave sezonu lova na novinare, ali sigurno je da Sanaderova propagandna mašinerija neće odustati od gušenja novinarskih sloboda. Novinari će možda neko vrijeme biti pošteđeni nasilnika s bejzbol palicama, ali tko će ih zaštiti od njihovih vlasnika, velikih oglašivača, korporacija, lokalnih političara i biznismena koji uporno stoje na putu novinarskim slobodama?

Čini se da bi Ivo Sanader na taj problem mogao puno bolje utjecati, nego što bi njegov ministar policije mogao stati na kraj organiziranom kriminalu. I zato je pravo pitanje što su novinari uopće radili pred hrvatskom vladom? Je li to pravo mjesto za prvi masovni novinarski prosvjed ili je možda još ranije bilo vremena, povoda i mogućnosti za slične prosvjede, svejedno gdje, pred Vladom ili pred medijskim kućama? Trebaju li se novinari za svoje slobode - u prvom redu profesionalne - boriti pred Banskim dvorima ili u matičnim redakcijama?

Sloboda medija u ovakvoj Hrvatskoj odavno nema veze s novinarskim slobodama

Sloboda medija u ovakvoj Hrvatskoj odavno nema veze s novinarskim slobodama. Postala su to dva odvojena, gotovo suprotstavljena pojma. O slobodi medija odavno odlučuju političari i oglašivači u suradnji s vlasnicima, a svi oni nimalo ne mare za profesionalce koji rade u njihovim medijskim kućama. Novinari su ucijenjeni egzistencijom, pritisnuti cenzurom (nametnutom, ali i prihvaćenom) od strane vlasnika i urednika, profesionalna organizacija odavno je postala predmet ismijavanja, dok u obavljanju svog posla više moraju voditi računa o tome da ne nabasaju na nepoćudnu informaciju, nego da se njome pohvale. Ali zbog svega toga novinari dosad nisu izlazili na ulice. Trebalo ih je početi mlatiti željeznima palicama, pa da se otvore pitanja o tome što pišu, o kome i za koga.

Policija bi nekim suludim slučajem mogla uhvatiti naručitelje pokušaja ubojstva Dušana Miljuša. Naravno, ako se ustanovi da je riječ o dovoljno sitnoj ribi koju se može žrtvovati za jednu dobru lakirovku. Ali hoće li time biti riješeni svi problemi? Hoće li se u tom slučaju novinarski prosvjednici potapšati po junačkim leđima i zadovoljno vratiti u čamotinju svojih redakcija gdje ih čekaju autocenzura, naručeni komentari, zatvoreni izvori, zaglupljivanje i puko preživljavanje?
Mnogi od njih hoće. Naročito oni koji su se na prosvjedu gurnuli u prve redove kako bi branili novinarske slobode, premda u matičnoj redakciji nisu sposobni izboriti se ni za jedan pišljivi tekst. Oni koji će krišom zivkati kolege i čestitati im na hrabrosti, koju sami nemaju. Odnosno, nemaju hrabrosti visoku plaću mijenjati za profesionalnu slobodu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dušan Miljuš, novinar u kojeg se njegovi urednici sada kunu do nebesa, trebao je prije nekoliko mjeseci biti smijenjen sa svog uredničkog mjesta. Njegov istraživački kolega Gordan Malić nekako u isto vrijeme dijelio je na Danima novinarstva čuvena Petračeva pisma, jer ih nije mogao objaviti u svom Globusu. Onda je povodom napada na Miljuša na televiziji vrlo kritički govorio o sprezi organiziranog kriminala, politike i medija, a onda idućeg dana u Globusu nije bilo njegova teksta. Malić je tako samo u televizijskom nastupu dobio priliku upozoriti kako pritisak na novinare najprije ide preko njihovih vlasnika i urednika, pa tek onda prelazi u batinanje na ulici.

Nedavno je priveden novinar Željko Peratović, saslušan je i maltretiran u policiji, oduzeti su mu svi novinarski materijali. Tada se nije u kolonama išlo na Markov trg, već se u novinarskim krugovima pričalo da je Peratović paranoik i provokator. Helena Puljiz digla je državu na noge zbog čuvenog skandala sa saslušanjem u POA-i, smijenila je usput i šefa tajne službe, da bi ubrzo nakon toga bila prisiljena napustiti svoju redakciju i jedva pronaći posao u lokalnom tjedniku. Drago Hedl godinama je u Osijeku izložen prijetnjama i nasilništvu, da bi taj isti dušebrižnik za prava novinara Ivo Sanader naručitelja Branimira Glavaša saborskom odlukom pustio da se brani sa slobode. I tako izravno omogućio da se prijetnje na Hedla, a još više na ostale svjedoke, pojačaju.   

A što je s Rađenovićem?

Novinari koji su danas toliko opsjednuti brigom za vlastitu sigurnost, nisu iz istih razloga iskazali zabrinutost za druge ljude koji se u obavljanju svog posla suočavaju s batinašima. Nitko nije slučaj Igora Rađenovića digao na razinu Dušana Miljuša, čime su novinari pokazali da sebe smatraju superiornijima od ostalih žrtava mafije. Valjda su zato i dobili privilegiju prosvjedovati na Markovu trgu, za razliku od jadnih Mungosa. Ili brojnih očajnih radnika i nezadovoljnika.
Novinari žive od svojih građana, ali ovom prilikom nisu pokazali da žive za svoje građane. Nisu pokazali da se bore za principe, koje bi trebali zastupati u svom profesionalnom radu, već za vlastitu kastu. Kao da obične ljude mafija može tući, ali novinare ne. Sanader je prihvatio igru jer je odavno postao svjestan važnosti manipuliranja medijima, a preko njih i novinarima. Dao im je priliku da se osjete važnima i moćnima, primivši ih u audijenciju i naloživši hitnu istragu (kao da ju policija inače nije morala provesti), uživajući u spoznaji da je on jedan od glavnih uzroka gušenja novinarskih sloboda.

Novinari se ovih dana hvale cehovskom solidarnošću, premda taj pojam sve više zvuči kao oksimoron. Svih ovih godina solidarnost se dozirala na kapaljku, ovisila o osobnim prijateljstvima i interesima, iskazivala u protokolarnih pet minuta šutnje i novinarskom balu koji više liči na blamažu, nego na svečanost, da bi se na kraju cijela priča svela na golu egzistenciju. Na plaću koja je to viša što su novinarske slobode manje. Nekima se puno lakše izboriti za ogromnu plaću, nego za svoj tekst. Pogotovo za one koji su novinarstvo počeli povezivati s mogućnošću da se obogate. Uz primjenu recepata koji podrazumijevaju gušenje istinskog novinarstva. Pravo novinari mahom su nezadovoljni, ali istovremeno bolno svjesni toga da su - zamjenjivi. Zato je za Miljuša bilo lako prosvjedovati: traže se nepoznati, skoro pa imaginarni krivci. Puno je, međutim, teže ustati protiv onih koji guše njihove profesionalne slobode: njihova lica itekako su im poznata.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara