OVO VIŠE nije slučajno. Naš heroj, a ne zločinac, već je drugi puta osuđen za ratni zločin u Domovinskom ratu. I to pred hrvatskim, a ne haškim ili nekim drugim tuđinskim sudom.

Činjenica da je Mirko Norac ratni zločinac očito je postala tako notorna u hrvatskom društvu da nikome nije palo na pamet proteklih godinu dana dići ijedan glas u njegovu obranu. Nitko živ nije organizirao prosvjed, na splitskoj Rivi više se raspravljalo o ružnim štekatima, nego o dignitetu Domovinskog rata, nema generalskih pisama, nema masovnih mitinga, ima samo Thompsonov koncert. Valjda umjesto karmina. Kvazidomoljubna istina o Domovinskom ratu pred hrvatskim sudovima doživljava stanovite korekcije, a tek treba pričekati hašku presudu trojici generala, pa da se krene odlučivati koji papiri imaju veću težinu: političke deklaracije ili sudske presude?

Gdje su sada oni koji su se do groba (i do državnog udara) kleli u Norca kao heroja, a ne zločinca? Gdje su sada svi oni čondići, pašalići, berači kestena i slični junaci da barem reda radi podignu glas u obranu svog kolege, prijatelja, časnika i heroja? Njihov muk snažnije odzvanja od bilo kakve sudske presude. I dovoljno govori o dvije stvari: o karakteru tih likova i pravih motiva njihovih prosvjeda iz 2001. godine, ali i o ratnom drugarstvu, o prijateljstvu "braće po oružju" koji su se u ratnom paklu zakleli na prijateljstvo do groba. Možda je Norac proglašen krivim za ubojstva civila u Medačkom džepu - kad već nitko drugi nije - ali njegovi drugovi koji su ga donedavno kovali u heroja mogli bi se barem okupiti pred sudom i izraziti mu podršku. Neka kažu da je on za njih još uvijek heroj, pa makar bio i zločinac. Ali njih nema. Nema žive duše.

Hoće li takav muk nastati i ako drugi "heroj a ne zločinac", bude na sudu proglašen krivim?

Hoće li takav muk nastati i ako drugi "heroj a ne zločinac", Ante Gotovina, bude na sudu proglašen krivim? Naznake da bi do toga moglo doći već su primjećene odmah po njegovu uhićenju, kad su odjednom svi digli ruke, a tko zna što bi tek moglo biti ako ga Haag proglasi krivim. Ovih dana svi bruse zube na haškom svjedoku Vladimiru Gojanoviću, prijete mu i napadaju ga na cesti. Umjesto toga, bilo bi im bolje da su izrazili podršku svom generalu. Možda im fali lider? Zovite Pašalića!

Usput, bit će zanimljivo vidjeti hoće li se sada Norcu oduzeti čin ili barem odlikovanja, kao što ih je predsjednik Stjepan Mesić oduzeo Ivanu Koradi. Zagorski nasilnik barem nije proglašen ratnim zločincem, što je jedan od najtežih krimena za vojnika, ali svejedno su mu brže-bolje oduzeli odličja koja je valjda pošteno zaradio u obrani Hrvatske. Norac je u tom istom ratu herojski ubijao civile, babe i starce, što dovoljno govori o tome čime se on zapravo radio u ratu i kojim motivima se povodio, pa svejedno nije javno ponižen i osramoćen kao Korade. Principi očito ne vrijede jednako za svakoga. Šef države vjerojatno misli da je časnije ubijati srpske civile, nego hrvatske. Za ovo prvo se daju odličja, a za drugo oduzimaju.

No dobro, Norac je proglašen krivim, a Rahim Ademi nevinim. S te strane pravda bi trebala biti zadovoljena. Ademi je od trenutka kad je okončana akcija Medački džep predviđen za ulogu Pedra (točnije, Rahima) kojeg će kao Albanca biti najlakše žrtvovati ako krene ispitivanje ubojstava civila. Ipak, pitanje je može li Norac snositi baš svu odgovornost za zločine u Medačkom džepu. Prvooptuženi Janko Bobetko umro je nevin, ali mnogi tvrde da je uz Norca i Ademija na optuženičkoj klupi trebalo biti još likova.

Primjerice, Davor Domazet Lošo, koji je navodno vodio dvostruku liniju zapovijedanja preko Janka Bobetka. Njega se i ranije ispitivalo, pa i sumnjičilo tijekom samog suđenja, ali optužnica nije podignuta. Možda je doista nevin? Ili je bio kooperativan u kontaktima s Tužiteljstvom?

Zašto se nije ispitivala odgovornost Mladena Markača kao zapovjednika?

Zločine u Medačkom džepu počinili su pripadnici Specijalne policije. Zašto se nije ispitivala odgovornost Mladena Markača kao zapovjednika? Ili možda nekog od njegovih zamjenika? I ako se znalo za zločine - a znalo se jer je Ademi odmah žrtvovan - zašto se nisu procesuirali prije nego što je Haag odlučio raščistiti stvari? Stara je to priča o prikrivanju zločina i zločinaca, koja se na kraju višestruko obila o glavu. Događalo se to na svim bojištima, kulminiralo nakon Oluje, a Medački džep samo je bolan primjer kako solidariziranje u zločinu zapravo može kriminalizirati nevine. A prave krivce, barem neke od njih, poštedjeti kazne. Zbog čega nisu prozvani ondašnji ministri u Vladi, državni tužitelji, predstavnici pravne države koji nisu ispitali zločine? Pa zbog toga što je s najvišeg mjesta naređeno da se zločini ne kažnjavaju. Odnosno, da se počinitelji nagrade činovima, odlikovanjima, privilegijima i zaštitom države. Kako u Medaku, tako i nakon Oluje. O ostalim stratištima, poput Pakračke Poljane i Osijeka, da ne govorimo.

Sve to dovoljno govori o karakteru bivše vlasti. Onoj koja je domoljublje proglasila ideologijom, a laganje u ime Hrvatske vrlinom. Onoj koja je tetošila zločince i skrivala zločine. Onoj koja je kritičare proglašavala izdajnicima, a zapravo prva pljunula na čistoću Domovinskog rata. Samo su dvojica generala proglašena herojima: prvi je dvaput osuđen za ratni zločin, drugog takva sudbina možda tek čeka. Hrvatska je mala zemlja koliki su oni bili heroji.