Najnovije glasilo Hrvatskoga glazbenog zavoda (HaGeZe) donosi vrlo zanimljivu priču o "Zbirci Algarotti" autorice Vjere Katalinić koja je s tom temom doktorirala na Sveučilištu u Beču 1999. L

Hrvatski glazbeni zavod od osnutka 1827. sustavno se skrbi za glazbenu izobrazbu, promiče glazbenu kulturu i čuva glazbenu baštinu.

Jedna od takvih privatnih zbirka muzikalija najveća u Hrvatskoj, s više od 3000 jedinica, dospjela je u Hrvatski glazbeni zavod (HGZ) 1935. na čuvanje, istraživanje i popisivanje, napominje u tekstu Vjera Katalinić. Župnoj crkvi u Krku, odakle je zbirka stigla, oporučno je ostavio svećenik Niccolo Algarotti, rođen u Krku 1791. pod imenom Nikola Udina. Još za mletačke uprave na tim područjem naučio je talijanski, školovao se u vrijeme ratnih i političkih sukoba, osjetivši austrijsku i francusku upravu te kratkotrajnu englesku prisutnost.

Od 1814. Algarotti se posvetio teologiji u splitskom Nadbiskupskom sjemeništu. Nakon položenih svećeničkih zavjeta 1818. odlazi na sjever u Kranjsku radi usavršavanja u njemačkom. Već 1819., po autoričinim istraživanjima, iz još nepoznatih razloga uzima prezime Algarotti, koje će zauvijek zadržati. Nastavio je studirati teologiju u Beču, 12 godina je predavao talijanski jezik i književnost u Salzburgu, a umro je u Beču 1838.

Njegova ostavština - zbirka od šest tisuća knjiga i tri tisuće komada notnog materijala te instrumentarij za gudački orkestrar - prenesena je na rodni Krk, smještena u za zbirku uređenu kuću nazvanu "Fondaco" te je ustanovljeno kulturno društvo "Biblioteca Algarotti".

Potkraj 19. stoljeća zbog novčane oskudice knjižnica je zatvorena, a 1920. zbirku je pregledao hrvatski skladatelj i muzikolog Božidar Širola i dopunio Algarottijevu inventarnu knjigu te je ona, po prosudbi Vjere Katalinić, zbog izvanredne vrijednosti i zanimljivosti pohranjena u HGZ, koji je tada uložio dosta novca za prikladno udomljenje zbirke. Njezino proučavanje i popisivanje povjereni su muzikologu Draganu Plamencu, a kartični katalog dovršio je nakon Drugoga svjetskog rata vodeći hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe Josip Andreis. Zaslugom Ladislava Šabana mnoge su rijetkosti iz zbirke obrađene po svjetskim standardima i zabilježene u središnjoj bazi podataka kao glazbenim izvorima u Kasselu i Frankfurtu. Tako je pobuđeno zanimanje u svijetu za Algarottijeve muzikalije, a 90-ih prošlog stoljeća načinjen je računalni katalog s potpunim opisom skladba, istražen je životopis skupljača te je otkriveno podrijetlo mnogih skladba.

Algarotti je skupio i mnoge tiskovine i rukopise, među kojima su i brojni autografi. U zbirci su djela Sorkočevića, Bajamontija, A. Bonifazija rođena na Krku, Ivana pl. Zajca, djela brojnih austrijskih, slovenskih i talijanskih skladatelja, crkvene skladbe, ali i opere u izvornom obliku ili u obradbama za manje komorne sastave.

Algarotti je u zbirku uvrstio i onodobnu zabavnu glazbu, poput napitnica, veselih prigodnica koje su skladali Mozart, Haydn, Beethoven, Bellini, Rossini i drugi. Kao svjedoci dinamična života svoga tvorca, ali i burna doba u kojem su nastale, skladbe svjedoče i o buđenju narodne svijesti u austrijskim pokrajinama izazvano napoleonskim pohodima, a katkad su i rijedak preživjeli materijal sa spaljenih i opljačkanih područja.

Proučavanjem Algarottijeva fonda bilo je moguće otkriti komplementarne zbirke u mnogim mjestima u kojima su muzikalije skupljene pa tako upotpuniti mozaičnu sliku glazbenog života ovog dijela srednje Europe koju je povezalo djelovanje Nikole Algarottija, piše uz ostalo Vjera Katalinić.

(Hina) xta ymc