OBILJEŽENEi psihološki slomljene, žrtve ratnih zločina koje svjedoče pred Haškim sudom (ICTY) plaćaju visoku cijenu po svom povratku: kako bi im pomogao, sud nastoji uspostaviti lokalnu mrežu psihologa i liječnika.

Bez svjedočenja žrtava sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, suđenja bivšem predsjedniku Slobodanu Miloševiću i još 54-orici optuženika ICTY-a ne bi se mogla voditi na pravi način.

"Za razliku od suđenja u Nuernbergu, gdje su se procesi temeljili na pisanim dokumentima, jer su nacisti ostavili popis svojih zločina, suđenja u Haagu zasnivaju se prvenstveno na svjedočenjima", objašnjava američka pravnica Diane Orentlicher.

Unatoč tome što imaju odlučujuću ulogu u suđenju, svjedoci se po povratku u zemlju osjećaju napušteno i usamljeno, bez stručne pomoći psihologa i bez materijalne potpore suočavaju se s teškim ekonomskim stanjem.

"Oni su ponosni što su svjedočili, ali često proživljavaju veliki stres jer su ponovo govorili o jako teškim događajima", kaže psihologinja iz Sarajeva Dubravka Dizdarević, koja je pratila žrtve koje su maltretirane jer su svjedočile u Haagu.

Po riječima psihijatra Miodraga Milanovića, iz Prijedora, jedna njegova kolegica je godinu dana po haškom svjedočenju bila u depresiji. "Za ljude iz njezina okruženja, svi oni koji surađuju s Haškim sudom su izdajnici".

"Oni imaju osnovne materijalne potrebe...mi ne možemo ništa učiniti za njih nakon svjedočenja u Haagu. Osjećaju se iskorištenima", smatra psiholog Wendy Lobwein, zadužena za praćenje svjedoka u ICTY-u.

"Zašto žrtve koje svjedoče zaslužuju više prava od ostalih? Moj odgovor je jasan: pojavljivanje pred sudom je dodatni teret za te ljude, u psihološkom i materijalnom smislu. Bilo bi normalno da mogu primiti neku naknadu", ističe Lobwein, no ICTY nema fond iz kojeg bi se izdvojila takva sredstva.

Kako bi ublažili odsustvo pomoći žrtvama poslije svjedočenja, odjel koji radi na zaštiti žrtava i svjedoka u ICTY-u ukazuje na nužnost uspostave mreže zdravstvenih djelatnika u državama s prostora bivše SFRJ, poglavito u BiH, gdje živi 59 posto od 2.330 svjedoka koje je ICTY pozvao da svjedoče od 1998.

Krajem prosinca u Haagu je održana konferencija na kojoj su sudjelovala 24 psihologa, psihijatra i socijalna radnika iz BiH, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, koji su razmjenili iskustva i razradili protokole za zbrinjavanje svjedoka po povratku iz Haaga, posebice za povjerljivi postupak prema ženama.

"Rijetki profesionalci koji rade sa žrtvama u BiH osjećaju se jako izolirano. Dobro je da smo se okupili ovdje u Haagu, da vidimo kako sve žrtve imaju iste probleme i da razmjenimo iskustva", ocijenio je tada psiholog Alija Sutović iz Tuzle, koji je i sam izbjegao pokolj u Srebrenici.

Tijekom 2004. bit će organizirane slične konferencije uz sudjelovanje stručnjaka iz Hrvatske i s Kosova, te iz Srbije i Crne Gore, najavljuju u ICTY-u, napominjući kako i dalje ostaje problem financiranja lokalnih mreža za pomoć svjedocima.

Poučeni primjerom ICTY-a, na stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) namjeravaju stvoriti fond za pomoć žrtvama koji bi se financirao donacijama i konfisciranom imovinom ratnih zločinca.