Ima li Hrvatska seksističke zakone?

DOZNATI koliki bi se postotak muškaraca želio roditi i živjeti kao žena u Hrvatskoj bio bi zanimljiv dio odgovora na pitanje postoji li spolna ravnopravnost u zemlji koja je ženama u socijalizmu osigurala pravo na rad, u tranziciji im ozbiljno uzdrmala ekonomski status, ali i donijela pozitivne pomake kroz uspostavu nekih institucionalnih mehanizama.

Hrvatska 13 godina primjenjuje Konvenciju UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije prema ženama (CEDAW), a posljednje izvješće o njezinoj primjeni izaslanstvo Vlade podnijelo je u siječnju pred nadležnim Odborom u New Yorku.

Odbor je na temelju izvješća donio svoje zaključke i preporuke, a Hina je vijest o tome emitirala pod naslovom "Odbor UN-a kaže da Hrvatska još ima seksističke zakone" parafrazirajući naslov UN-ova Centra za informiranje "UN-ov ženski Odbor kaže da osam razmatranih zemalja još uvijek ima seksističke zakone".

UN-ov Centar za informiranje citirao je predsjednicu Odbora Rosario Manolo koja je brifirala novinare o 32. sjednici CEDAW-a na kojoj su razmatrana izvješća osam zemalja (Alžir, Gabon, RH, Italija, Laos, Paragvaj, Samoa, Turska).

"Nema države za koju bi Odbor mogao reći da je de jure postigla žensku ravnopravnost", kazala je Manolo u zbirnoj ocjeni za osam zemalja koje su se našle na dnevnom redu jedne od dviju godišnjih sjednica Odbora.

"Diskriminatorni zakoni postoje svugdje i nedostaju primjereni zakoni koji bi štitili žene od kršenja njihovih ljudskih prava ili učinka neutralnog zakona koji je diskriminirajući prema ženama", rekla je Manolo od koje je dopisnik Hine, zasad bezuspješno, pokušavao dobiti pojašnjenja u čemu se to odnosi na Hrvatsku.

Dubravka Šimonović, jedna od 23 stučnjakinje i stručnjaka u Odboru UN-a kojeg je članica od 2003., izjavila je za Hinu: "Ako je ocjena tako i iznesena kako je prenesena u izvacima za novinare, (ona) ne predstavlja ocjenu Odbora".

Šimonović, koja prema pravilima nije aktivno sudjelovala tijekom razmatranja izvješća RH, ali je bila nazočna, kaže da u zaključnim preporukama Odbor ne navodi "diskriminatorne, odnosno seksističke zakone za RH".

"Da ih je Odbor uočio, predložio bi njihovu promjenu", ali dodaje da je "Odbor uočio nedovoljnu primjenu usvojenih zakona na ovom području kao i same Konvencije".

U ocjeni stanja pojedinačno za svaku zemlju, pa tako i Hrvatsku, Odbor je, međutim, pohvalio zadnjih godina usvojene antidiskriminatorne zakone o ravnopravnosti spolova, zaštiti od obiteljskog nasilja, istospolnim zajednicama, te institucionalne mehanizme kao što su sam Vladin ured za ravnopravnost spolova (2004.) te Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (2003.).

I predstojnica Vladina ureda za ravnopravnost spolova Helena Štimac Radin i barem jedna nevladina ženska udruga (NGO), kojih je čak 11 sudjelovalo u izradi alternativnog izvješća podnesenog u New Yorku kako bi stručnjaci dobili potpuniju sliku o provedbi Konvencije, drže da su zakoni dobar početak ali nedovoljni za de facto spolnu ravnopravnost.

"Sami zakoni nisu savršeni, niti sam čin njihova donošenja znači da će se stanje u praksi poboljšati", precizirala je Gordana Obradović-Dragišić iz Centra za edukaciju i savjetovanje žena (CESI).

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Oni "ostaju mrtvo slovo na papiru ako se dosljedno ne provode zadaće radi kojih su usvojeni", upozorava i Željka Jelavić, osnivačica Centra za ženske studije.

Primjena zakona i same Konvencije CEDAW središnje je mjesto Zaključnih preporuka Odbora koji poziva državu da osigura dodatnu obuku sudaca, pravnika, policije, zdravstvenog osoblja te izdašnije financira Vladin ured i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova.

RH se poziva i da osigura jednake mogućnosti za žene i muškarce na tržištu rada, poglavito kad se radi o dobnoj diskriminaciji žena, žena invalida i pripadnica manjina, preciznije Romkinja, zatim na vođenje rodno odvojene statistike te da prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji skrbi da nasilnik bude suđen i kažnjen, a ženi pružena sva pravna pomoć.

Na upit što u zakonima treba "žurno" mijenjati, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik odgovara da "siromašnima treba omogućiti brz pristup pravdi". Zato treba ozakoniti "Pružanje besplatne pravne pomoći osobama koje drže da su im povrijeđena njihova prava" (tako i spolna ravnopravnost) jer sada imenovanje besplatnog odvjetnika dugo traje.

Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji treba mijenjati tako da se nasilnike kažnjava kazneno što u praksi nije uvijek slučaj, a s time treba upoznati cijeli pravosudni aparat, upozorava struka u nadi da će Nacionalna strategija vlade za borbu protiv nasilja u obitelji (2005.-2007.) poboljšati stanje na što poziva i Odbor UN-a.

Drugo važno područje koje valja ozakoniti je forsiranje većeg sudjelovanja žena u tijelima izvršne i lokalne vlasti, drži Lukač-Koritnik koja je i formalno podržala inicijativu za ozakonjenjem ženskih kvota jer je 51,5 posto ženskog stanovništva u RH u vijećima gradova i općina zastupljeno sa samo šest posto, a u županijskim skupštinama s 13 posto.

Tu Incijativu je krajem 2004. predložila Ženska mreža Hrvatske, a finacirao ju je i Vladin ured za ravnopravnost spolova, no nije ušla u saborsku proceduru i stranke na lokalnim izborima u svibnju neće biti obavezne na kandidacijske liste upisati uravnotežen broj muškaraca i žena.

Štimac Radin drži da i prema postojećem Zakonu o izborima u jedinice lokalne samouprave ima prostora za pritisak te će podsjetiti stranke da poštuju Članak 11. toga Zakona koji poziva na kandidiranje podjednakog broja muškog i ženskog stranačkog članstva.

Odbor CEDAW pozvao je i na poboljšanje statusa Romkinja o kojima je u New Yorku za RH bilo predstavljeno treće izvješće Europskog centar za prava Roma (ERRC), no taj su tekst kao neprofesionalan osudili sami Romi u RH.

Odbor također poziva na uklanjanje stereotipa iz školskih udžbenika kako bi se mijenjala ukorijenjena stajališta o ženama.

Željka Jelavić ističe da je obrazovanje "ključno" za sve pa i za spolnu ravnopravnost, a iz dugogodišnjeg iskustva u organizaciji seminara i provedbi projekata za osvješćivanje javnosti o ženskim pitanjima zaključuje da ministarstvu obrazovanja i ove i prijašnje vlade nedostaje sluha za inovacije.

O stvarnoj ženskoj egzistenciji i svakodnevnoj borbi dobro govore i brojke kao što je neisplata 60 posto alimentacija djeci koja nakon razvoda najčešće ostaju živjeti s majkama ili podataka da su žene 75 posto svih žrtava mobbinga (terora šefova i kolega prema nekom suradniku na radnome mjestu).

Valja podsjetiti i na sve glasnije neokonzervativne struje čiji se zahtjevi za zabranom pobačaja ili najnoviji prijedlog izmjene zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji kojim bi se ženama samicama branilo pravo na umjetnu oplodnju, ne mogu svrstati u antidiskriminatorsku politiku, smatraju analitičari.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara