Ispovijed Ane Magaš: Zatvor me naučio da smo svi ljudi i da svi griješimo

Ispovijed Ane Magaš: Zatvor me naučio da smo svi ljudi i da svi griješimo

Tekst: Petar Vidov
Foto: ZagrebDox

ANA MAGAŠ, najpoznatija hrvatska zatvorenica, po prvi put otvorila je dušu pred kamerama. Magaš, koja je osuđena na osam godina zatvora zbog ubojstva svog supruga Lucijana, a pomilovana je nakon tri i pol godine, razgovor s medijima uglavnom je izbjegavala. No, autoricama dokumentarca "Znak na Kajinu" koji je prikazan na ZagrebDoxu pristala je ispričati svoju tragičnu priču.

Susreta s novinarima Magaš se klonila jer je bila nezadovoljna medijskom pompom koja je stvorena oko njenog suđenja. Godinama je bila sotonizirana, a svojim rodnim Zadrom nakon izlaska iz zatvora nije mogla ni prošetati bez da bude izložena prezirnim i osuđujućim pogledima. Trenutno živi i radi u Francuskoj, a prije odlaska iz Hrvatske pristala je na posljednji iskreni razgovor pred filmskim kamerama. Dokumentarac "Znak na Kajinu" Magaš nije pogledala.

"Prvih mjesec dana bojala sam se zatvoriti oči"

"Par dana prije izlaska iz zatvora nisam od uzbuđenja mogla spavati. Samo sam željela napokon udahnuti svježi zrak", priča Magaš i prisjeća se kako se teško prilagođavala na prve dane slobode: "Kad sam napokon došla kući, bilo mi je nepojmljivo da mogu ležati na kauču kad želim, jesti kad želim, gledati tv kad želim..." No, sloboda se isprva pokazala jednako traumatična kao i dani iza zatvorskih rešetaka.

Iz mjesta u kojem je, kako kaže, čula samo cvrkutanje ptica uletjela je u pravo medijsko ludilo. Tih prvih dana nigdje nije mogla pobjeći od kamera, fotoaparata i gomile pitanja. A to čak i nije bilo ono najgore. "Prvih mjesec dana sam se bojala zatvoriti oči, da se ne bi, kad ih otvorim, opet našla u zatvoru", priča Ana koja je, kako kaže, zauvijek obilježena onim što je učinila. Ne samo u tuđim očima, već u svojim.

"Sebe sam uvijek smatrala dobrom osobom. A kako to sad mogu reći za sebe kad znam da sam ubila čovjeka? S tim moram živjeti do kraja života". To joj je, smatra Anina majka, najgora moguća kazna: "Ne bi bilo ništa drugačije ni da je provela 99 godina u zatvoru. Taj pečat joj ostaje za cijeli život".

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Nema pravde, samo pravo"

Vremena provedenog u zatvoru Ani se nije bilo lako prisjećati. Bila je, kako kaže, rastresena, izgubljena, zbunjena... Zatvorska psihologinja kroz razgovore s Anom zaključila je da je muče suicidalne misli, zbog čega je dobar dio vremena bila pod posebnim nadzorom. I na tabletama. "Dok se privikavaš na tablete nisi najprisebniji", priča Ana i ističe kako su joj u tim trenucima posebno pomogle knjige kojima ju je "šopala" referentica u zatvoru. "Televizija mi nije mogla zadržati pozornost, ali nisam bila toliko omamljena da ne bih mogla čitati", kaže Ana.

Najgori trenutak njenog zatvorskog iskustva dogodio se dok je još bila u pritvoru i čekala presudu. Bila je već noć, oko 22 sata, kada su policajci u pritvor doveli nekog mladića i počeli ga divljački premlaćivati. Ana ni sad ne može suspregnuti suze kad se sjeti njegovih krikova. "Plakala sam u krevetu i molila se za tog mladića", priča Magaš i ističe kako je tek u zatvoru naučila pravu vrijednost ljudskog života.

"Prije nego se sve to dogodilo, dilere ili narkomane gledala sam kao životinje. No, zatvor me naučio da smo svi mi ljudi i da svi mi griješimo. Pa tako i ja", priča Ana koja je vrijeme u zatvoru kratila dnevničkim zapisima. "Nema pravde, samo pravo. A oni koji imaju novca, dijele i pravdu", zapisala je u jednom od tih zapisa.

"Nadam se da sin Lovre zna da ću ga uvijek čekati"

Osim dnevnika, Ana je pisala i brojna pisma sinu Lovri, od kojeg je i dan danas razdvojena. Njezin je sin više ne želi vidjeti, ne želi ni čuti za nju. Otkad je izašla iz zatvora sastali su se samo jednom. "On je došao kao na poslovni sastanak i postavio svoje uvjete. Tražio je da ga se sasvim odreknem. Pokušala sam mu objasniti da ne mogu to učiniti, a on mi je samo rekao 'vrijeme vam je isteklo'. Strah me je ovo uopće pričati jer me tražio da ga više uopće ne spominjem u medijima i bojim se da će njegova reakcija biti prestrašna. Ali kako mogu ispričati svoju priču, a da njega izostavim?", pita se Ana sa suzama u očima.

Svake minute svakog dana u zatvoru je, kako kaže, mislila na svog Lovrića, kako ga je od milja zvala. "Moj život prestao mi je biti bitan. Samo on je bio bitan", kaže Ana koja se nada da će joj sin jednoga dana ipak oprostiti. "Čekam da se pobuni, da kaže sam sebi 'e sad će me ona čuti'. Nadam se da zna da ga čekam. Da ću ga uvijek čekati", kaže Ana. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara