Je li Sanaderova informacija temelj demokracije?

NEMA toga što Ivo Sanader nije spreman izgovoriti kako bi ispao važan. Pa je tako u četvrtak, na predstavljanju projekta digitalizacije televizijskih kanala, doslovno izrekao ovo: "Informacija je temelj demokracije". I ostao živ.

Nije mu zadrhtao glas. Nije skrivao pogled. Nije pauzirao, razmišljajući o tome što treba reći. Ne, izletjelo je to iz njega tako spontano, kao da se radi o nekoj iskonskoj misli koja je gorila od želje da izleti u javnost. Ponovimo to na brzinu prije nego što se, kao i sve ostalo, prepusti zaboravu - informacija je temelj demokracije.

Nije stoga uopće neobično što hrvatski premijer u domaćoj inačici demokracije tu ubogu informaciju tako grčevito nastoji sakriti. Svjestan je da je upravo to skrivanje temelj njegova opstanka na vlasti. A to je jedino do čega mu je istinski stalo.

Otud zatvorena Vlada, otud zatvorene i telefonske sjednice, otud misteriozna i nedorečena priopćenja, otud nepotpuna imovinska kartica, otud Verona i Bechtel, otud tajnovite javne nabave i sumnjivi natječaji, otud sudska presuda zbog skrivanja informacija, otud lažljivi glasnogovornik i zatvoreni, eutanazirani ili okupirani mediji.

Maček kao izvor informacije

Čim je ušao u Banske dvore prije pet godina, Sanader je treskom zalupio vrata pred nosom znatiželjne javnosti, razmažene neprekidnim curenjem informacija iz Račanove koalicije. Šef HDZ-a naučio je lekciju.

Zabarikadirao se u svom bunkeru, držao novinare na kratkoj uzici (odnosno u zagušljivom sobičku na dnu zgrade), pustio samozvanog spin doktora Ratka Mačeka da svaku relevantnu informaciju iskrivi ili sakrije, ili pak da u nedostatku boljih rješenja jednostavno laže. Što je on s velikim marom i činio.

U modu su se vratile zatvorene sjednice Vlade. Na njima su se, logično, obično donosile najvažnije odluke, a njih je javnost dobila priliku konzumirati tek kad su stupile na snagu, i to objavom u Narodnim novinama. Zato je upravo službeni glasnik postao novi relevantni izvor informacija novinarima.

Na priopćenja se nisu mogli osloniti. U modu su ušle i telefonske sjednice, kojima su se na brzinu usvajale važne odluke, dok su one najvažnije ostavljane za prigodne trenutke - poput godišnjih odmora, državnih praznika, vjerskih blagdana.

Eto, primjerice, Liburnija je ustupljena fondovima u jeku godišnjih odmora, kad su se na plaži gutali ljigavi ljubići, a ne vijesti od nacionalnog značaja. U tajnosti je i bez javnog natječaja Bechtelu dodijeljena koncesija za gradnju dionice autoceste, kao što još do dana današnjeg u javnosti nije prezentiran famozni hotelski račun za noćenje predsjednika Vlade u Veroni. Na otvaranju operne sezone.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Znatiželjnih novinara nema previše

Ivo Sanader imao je i tu čast postati prvi premijer koji je po nalogu Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa bio prisiljen nadopuniti svoju imovinsku karticu u kojoj je nekoliko puta navodio krntiju Renault 8 (naslijeđenu s garažom), ali ne i sto tisuća eura vrijednu kolekciju satova. Pritom do danas nije objasnio kako je došao do kuće u Kozarčevoj ulici, zbog koje bivši suvlasnici protiv njega već godinama vode sudski spor.

Istovremeno, Sanader je imao i privilegiju ući u antologiju kao prvi premijer čija je Vlada sudskom odlukom proglašena zatvorenom. Toliko je, naime, građane zasipala onim famoznim "informacijama kao temeljem demokracije", da je novinarka Jelena Berković uspjela dobiti sudski spor zato što nije od Vlade u zakonskom roku dobila tražene podatke.

Srećom po Sanadera, znatiželjnih novinara nije bilo previše. Zapravo, bilo ih je sve manje. On se pobrinuo da mediji štede njegov lik i (ne)djelo do zadnje kapi krvi, dao je urednicima odriješene ruke da se iživljavaju na njegovim ministrima, a da njega ostave na miru.

On je mogao mirno glancati imidž čovjeka koji spašava stvar, izvlači kestenje iz vatre, onoga koji ne zna što mu smutljivci rade iza leđa, onoga koji je okružen nesposobnjakovićima i jednostavno čini sve što je u njegovoj moći da pokrene Hrvatsku. Primjer: umjesto da preuzme odgovornost i smijeni nesposobnog ministra policije, on preko novina plasira propagandnu vijest kako ga je na sjednici "žestoko kritizirao" zbog toga što još nije pronašao batinaše Dušana Miljuša. 

Služenje (narodnoj) vlasti

Posebno je zanimljivo ( i bizarno) da je Sanader o "informaciji kao temelju demokracije" govorio upravo na predstavljanju projekta prelaska iz analogne u digitalnu televizijsku eru. U njoj bi, za dvije godine, Hrvatska trebala imati osam nacionalnih TV kanala.

Za sada, ova dva sasvim pristojno obavljaju posao služenja vlasti. Garnitura je posložena tako da se osigura nesmetani protok informacija - naravno, onih temeljnih za opstanak Sanaderove Vlade. O ostalim postajama, naročito lokalnim, brigu vodi Ratko Maček.

Imajući sve to u vidu, nije stoga ni iznenađujuće što se Sanader u ovako posloženoj javnosti i medijima osjeća dovoljno slobodnim da bez ikakvog krzmanja, samouvjereno kako samo on to zna, naglasi važnost informacije u demokratskom društvu. On je toga itekako svjestan. On vrlo dobro zna da ga informacija može dotući, kao što njezina sloboda može probuditi istinsku demokraciju. A u njoj ovakav oblik vladavine gasne poput svijeće na vjetru.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara