HRVATSKA politika već dugo nije vidjela takvog manipulatora kao što je Ivo Sanader. Ova parada oko ZERP-a izvukla je iz njega ono najbolje.

U samo tri mjeseca izveo je cijeli repertoar opsjena: prvo je prkosio Bruxellesu pa se tjednima skrivao na godišnjem odmoru u Austriji, zatim obećavao da će nekim tajnim receptima izboriti i ZERP i EU, onda je najavljivao nepostojeće konzultacije s Rimom i Ljubljanom, pa se žalio da je pod pritiskom samo zato što želi zaštititi nacionalni interes. A onda učinio ono što je od početka namjeravao učiniti: suspendirati ZERP za članice Europske unije. Zapravo, poštivati ono što je njegov državni tajnik Hido Bišćević potpisao u lipnju 2004. godine, na sastanku s predstavnicima Slovenije, Italije i Europske komisije. Hrvatska, dakle, nije otišla dalje. Samo se vratila tri mjeseca unatrag.

Sanader je organizirao čitav ovaj cirkus, samo kako bi dobio legitimitet za ono što je kanio od početka. Zahvaljujući ovakvoj manipulaciji dobio je mogućnost da to provode pod tobožnjim pritiskom i u svrhu ispunjenja nekog višeg cilja. Taktika je bila uspješna: birokratima iz Bruxellesa žalio se da ga ucjenjuje koalicijski partner HSS, a domaćoj javnosti jadao se kako ga ucjenjuje Europska Unija.

Sanader se ponašao kao nemoćni građanin suočen s dilemom koju je upravo on izazvao

I pritom se, da stvar bude još genijalnija, čitavo vrijeme pretvarao da je sve to uzrokovano nekom višom silom, nekim silnicama na koje on ne može utjecati. Ponašao se kao da je Hrvatsku snašla neka elementarna nepogoda, u stilu: "Eto, mi imamo taj ZERP, ali imamo i tu Europsku Uniju, pa sad ne znamo što bi sami sa sobom, što bi nam se više isplatilo, do su dva nacionalna interesa, ali ne znamo koji je veći".  Ponašao se kao nemoćni građanin suočen s dilemom koju je upravo on izazvao. Upravo je Sanader svojim manipulacijama, muljanjem, pa i laganjem, doveo Hrvatsku do političke krize. Koja to zapravo uopće nije bila.

Sanader je besprizorno obmanjivao obje strane. Uvjeravao je Europsku Uniju da ZERP neće stupiti na snagu početkom godine, odnosno da se neće primjenjivati na njene članice, kao što je to obećao prije četiri godine. I onda nemoćno gledao kako Bruxelles prijeti blokadom pregovora: ne zbog ZERP-a, nego zbog prekšenog obećanja. Uvjeravao je i HSS da će ZERP u punom opsegu stupiti na snagu početkom godine, pa onda čak i dopustio da se to dogodi, bez ikakvih intervencija, jer je čekao da se za njih stvore pravi preduvjeti. Sanader je znao da Hrvatska nema mogućnosti kontrolirati zaštićeni pojas, kao što je znao da za to ne postoje ni osnovne zakonske mogućnosti: hrvatski Prekršajni zakon ne dopušta kažnjavanje talijanskih ribara. Znao je da se Obalna straža neće formirati najmanje pola godine (iako je imao godinu dana da ju pripremi za ZERP), ali je samo čekao dobar povod da modificira ZERP. Nije to htio učiniti sam, nego je čekao da pritisak EU postane nepodnošljiv.

Vrijeme za veliko finale

Čekao je da Josip Friščić podijeli fotelje svojim ljudima, nakon čega mu je povlačenje iz Vlade zbog ZERP-a praktički bilo neizvedivo. Pumpao je domaću javnost protiv Europske Unije, šaljući signale kako je za sve kriva Slovenija, kako je zaštićeni pojas hrvatski nacionalni interes u skladu s međunarodnim pravom. Kad je zatrovana javnost stala iza njega, smatrajući kako je nepostojeći ZERP važniji od europske perspektive, shvatio je da je došlo vrijeme za veliko finale.

Najprije je poslao signal kako se Hrvatska nalazi u dilemi "ZERP ili EU", onda ni za živu glavu nije želio otkriti koji je od ta dva nacionalna interesa veći, da bi konačno na stol bacio kartu koju su svi odavno čekali: suspendirat će se zaštićeni pojas za članice EU. On to nije htio, jednostavno je morao, bio je prisiljen, ucijenjen, očajan, rastrgan između dva nacionalna interesa, nije ovih dana bilo lako u Sanaderovoj koži.

Bila je to predstava svjetskih razmjera. Prava teatrologija. Pritom je bijes proeuropskog dijela javnosti, onog koji je navijao za EU, usmjerio prema Josipu Friščiću kao personifikaciji svega nazadnog u hrvatskoj politici. Naivni Friščić tih je dana govorio što misli, kako nije strašno ako Hrvatska uđe u EU 2013. godine i da je ZERP veći interes od Europske Unije, ne shvaćajući da time tone sve dublje. Nije bio svjestan da će od svega morati odustati, jer drugog izbora nema. Iz Vlade neće moći izaći jer to najprije ne bi preživio u stranci, a potom bi postojala opasnost da mu se stranka raskoli. Kad je Dražen Budiša izvukao HSLS iz vladajuće koalicije zbog generala Gotovine, svi njegovi ministri zadržali su fotelje i osnovali novu stranku. Možda bi se nešto slično dogodilo i Friščiću. Taman posla da bi se Božidar Pankretić, Damir Bajs, Ante Markov i desetine drugih odrekli fotelja kojih su se teškom  mukom dočepali. I to zbog čega? Nepostojećeg ZERP-a.

Sanader je otezao i s uhićenjem Gotovine, da bi kasnije za to bio nagrađen

Pored svega toga, Sanader se nada da bi ovo potezanje užeta s Bruxellesom moglo zapravo ubrzati hrvatske pregovore s EU. Ili barem ublažiti kriterije. Iz Unije su već lansirani neki signali da bi ona bila spremna honorirati hrvatsko popuštanje oko ZERP-a i pomoći joj da dovrši pregovore do početka 2009. godine. Sanader je već prošao slično iskustvo: otezao je s uhićenjem Gotovine, da bi kasnije za taj potez bio nagrađen otvaranjem pregovora i skupljanjem kredita za buduće pregovore.

Ali, sad kad više nema ZERP-a, koji će biti slijedeći Sanaderov izgovor? I pred domaćom javnošću i pred europskim birokratima. Koji argument će Sanader sada izvući svaki puta kad pregovori zapnu, kad Hrvatska ne ispuni neki od zadanih kriterija, a to će se sigurno brzo dogoditi, jer sjećanje na zaštićeni pojas brzo će izblijediti. Predstava je bila spektakularna, ali ne možemo je gledati baš svaki dan.