Kako se žrtve pretvaraju u ubojice

Kako se žrtve pretvaraju u ubojice

DOISTA je nemoguće procjenjivati nečiju bol zbog gubitka najdraže osobe. Krajnje je nezahvalno očekivati da će obitelj žrtava u tim trenucima kontrolirati emocije. Ali zar se njihova bol mora pretvoriti u mržnju? Zar se ljutnja zbog gubitka djeteta mora manifestirati kroz želju za smrću tuđeg djeteta? Zar samo osvetom pravda može biti zadovoljena?

Ono što se događalo u Splitu nakon izricanja presude Luki Pezelju, sve one psovke, brutalne prijetnje, izrazi mržnje umjesto žaljenja, bacilo je ružnu sliku na dan kad se pravna država obračunala s ubojicom. Kristinin ujak u sudnici je vikao Pezelju da će mu "on presuditi", želeći se s njim čak i fizički obračunati prije nego što je odstranjen iz dvorane. Dvije starije gospođe poručivale su branitelju osuđenog ubojice da će mu "ubiti dicu". Izvan sudnice se divljalo i psovalo, obični stanovnici Trilja, gotovo neokrznuti ovim zločinom, pozivali su na još strože kažnjavanje ubojice, a sve to u atmosferi koja je zastrašujuće podsjećala na linč.

Što bi se promijenilo da je Pezelj osuđen na 40 godina zatvora umjesto na 32?

Uglavnom, neupućeni promatrač mogao je steći dojam da je presuda u najmanju ruku bila oslobađajuća. Što bi se tek onda dogodilo? I što bi se dogodilo da je Pezelj slučajno pušten u tu masu? Županijski sud našao je samo jednu olakotnu okolnost, obrazloženje presude bilo je čak i previše patetično za jednog suca, ali kazna svejedno nije zadovoljila obitelji. Što bi se promijenilo da je Pezelj osuđen na 40, a ne 32 godine zatvora? Bi li to ublažilo bol za ubijenom Kristinom iil je možda vratilo? Zar bi veća kazna zadovoljila apetite za osvetom, umjesto za pravdom? I što bi ožalošćene obitelji uopće mogle nazvati pravdom? Ubojica je osuđen, iza rešetaka provest će tri desetljeća, i budući da pravna država ne poznaje osvetu, već pravdu, ona će svakako biti izvršena. Čemu onda toliki bijes?

U modernim civiliziranim državama pravna država kroz svoje sudove preuzima ovlasti da kažnjava zločince. Umjesto da se s ubojicom obračunava gnjevna masa, paljenjem na lomači, vješanjem o prvo stablo ili kao u nekim državama, kamenovanjem i rezanjem ruku, to u skladu sa zakonima rješava sud, šaljući izričući ubojici kazne zatvora. Ali to nekima nije dovoljno. Ponavljamo, teško je u ovakvim slučajevima kontrolirati emocije, ali zašto se one moraju kanalizirati u osvetu i mržnju?

Slavica je trebao biti žrtveno janje žrtvovano u ime boli zbog gubitka najmilijih

Sjetimo se kako je to izgledalo u Šibeniku nakon tragedije vatrogasaca na Kornatu. Na komemoraciji u kazalištu otvoreno se prijetilo zapovjedniku vatrogasne postrojbe Draženu Slavici. Tražilo se žrtveno janje koje će biti žrtvovano u ime boli zbog gubitka najmilijih. Tome je čak i država izašla u susret, nakon što je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić na press konferenciji proglasio Slavicu jednim od glavnih krivaca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Slavica je samo zahvaljujući pritvoru spasio živu glavu, obitelj je u svom gradu prolazila kalvariju, nezaposlena supruga pokušavala je preživjeti uz dijete oboljelo od leukemije i djevojčicu koja je u školi bila izložena verbalnom linču. Kako je to završilo?

Slavica je na koncu pušten bez kaznenog progona, a istražno povjerenstvo proglasilo je upravo državna tijela odgovornima za nesreću. I što je onda bilo? Na komemoraciji iduće godine nisu se pojavili ni premijer ni predsjednik države, a njihovi izaslanici ponovno bili izloženi bijesu i uvredama.

Ali opet, sjetimo se i kako je otac Sinjanke Anđele Bešlić, ubijene gotovo na isti način kao i Kristina Šušnjara, dostojanstveno prihvatio presudu ubojici Ivanu Bulju, od "samo" 27 godina zatvora. "U principu sam zadovoljan presudom i suđenjem", rekao je nakon suđenja. I strasti su se smirile. Pravda je zadovoljena. Ucviljenom ocu ne bi pomoglo ni 30, ni 40 godina robije, ni doživotni zatvor, pa čak ni eventualna smrtna kazna za ubojicu. U takvim situacijama ništa ne može ublažiti bol. Ni vratiti sat unatrag.

Kultura ubijanja zaskače nas sa svakog ugla

Jednako tako, ništa ne može ublažiti ni bol obitelji Kristine Šušnjare. Ali još manje mogu pomoći izljevi mržnje, prijetnje drugoj djeci ili u najgore slučaju, okrvavljene ruke. Kao da u samom činu ubojstva nedužnih djevojaka nije bilo dosta ubilačkih strasti i nekontroliranih emocija, pa da se vatra mora polijevati benzinom. Po čemu se onda žrtve uopće razlikuju od ubojica?

Kultura ubijanja zaskače nas sa svakog ugla, s naslovnica novina i televizijskih ekrana, na ubijanje se poziva na koncertima i nogometnim utakmicama, svakodnevno gledamo kako se zločinci nekažnjeno izvlače s ubojstvom, pa je doista previše još gledati kako na osvetničko ubojstvo pozivaju i ožalošćene obitelji žrtava. I time se nesvjesno, možda protiv svoje volje, pretvaraju upravo u one koje bi željeli doživotno strpati iza rešetaka. Bol je razumljiva. Mržnja nije. Ali te dvije krajnosti dijeli tanka linija. Katkad i pretanka.

Foto: T.C.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara