Kmetovi najviše vole ljude poput Todorića

U HRVATSKOJ je trebalo biti 200 bogatih obitelji. Na kraju je ostala samo jedna - najbogatija. Njezin poglavar Ivica Todorić proglašen je ovih dana sedmim najbogatijim čovjekom na svijetu: ne po veličini osobnog bogatstva, već prvenstveno po moći koju s tim bogatstvom uživa u svojoj zemlji.

Biti bogat u Rusiji, Švedskoj ili SAD-u nije isto što i biti bogat u Hrvatskoj, Srbiji ili čak Meksiku. Sedmo mjesto rang liste slovenskih Financa možda je dobra vijest za Todorića, ali ne i za Hrvatsku. Kao što je u zemlji slijepih jednooki čovjek kralj, tako je u zemlji siromašnih kralj onaj čije je bogatstvo u globalnim razmjerima sasvim prosječno. Svakako neusporedivo s bogatstvom Olega Deripaske, Warrena Buffeta ili Billa Gatesa.

Todorić - apsolutni kralj, gospodar naših sudbina, vladar iznad političke vlasti

Todorić je za Hrvatsku ono što je Miroslav Mišković za Srbiju: apsolutni kralj. Gospodar naših sudbina, vladar iznad političke vlasti, poduzetnik čiji su godišnji prihodi dosegli razinu četvrtine državnog proračuna. Usput i čovjek koji je težak milijardu eura, koji u 30 tvrtki u regiji zapošljava 31 tisuću ljudi i kao takav, sasvim u skladu sa svojom pozicijom u društvu, živi u ogromnom dvorcu iznad Zagreba, posjeduje otok i helikopter, ima vlastito lovište i čuven je po odstrelu krupne divljači. Njegova obitelj ima kraljevski tretman u javnosti, a Todorić ima takav tretman u politici i medijima. Ali što je još zanimljivije, ima kraljevski tretman i među građanima.

Istraživanje agencije Puls otkrilo je da građani od svih poduzetnika najpozitivnije mišljenje imaju o Ivici Todoriću, a najlošije o Željku Kerumu. Unatoč svom bogatstvu, utjecaju, često neetičnom poslovanju i očitoj nezajažljivosti prema svim mrvicama hrvatskog i regionalnog gospodarstva, vlasnik Agrokora ipak se smatra "dobrim tajkunom". Nije teško otkriti zbog čega.

Tvrtke koje je gomilao nije na kraju upropastio i bacio u stečaj, već oporavio i pretvorio u utjecajne igrače na tržištu. U njegovim poduzećima nije bilo radničkih nemira, sindikalni prosvjedi nikad ne kreću iz njegovih prodavaonica (nego Kerumovih), plaće uredno dolaze i on se na ruševinama hrvatskog gospodarstva smatra spasiteljem.

Kmetovi najviše vole takve poput Todorića

On nije bahati primitivac koji jedri sa starletama i preserava se limuzinama, već sjedi u svojoj kuli bjelokosnoj i ostavlja dojam milostivog feudalca. A kmetovi najviše vole takve. Za razliku od desetina drugih tajkuna iz devedesetih, koji sumnjivo akumulirane milijune nisu znali ili htjeli pretočiti u društveni ugled, Todorić je bio mnogo pametniji. Sada više nitko ne mari za put kojim je od uzgajivača cvijeća došao u najmoćnijeg tajkuna.

Do prvog milijuna svatko može doći, ali samo rijetkima polazi za rukom da ga sačuvaju i iskoriste kao temelj za buduće poslovno carstvo. I da postanu toliko moćni da se više nitko neće ni usuditi čeprkati po prošlosti. Puno je vode prošlo otkad je Todorić zaradio svoj prvi milijun: kreditima ovakvim ili onakvim, vezama ovim ili onim, mešetarenjima, prelijevanjem iz šupljeg u prazno, beskrajnim zaduživanjem, balansiranjem na rubu provalije. Danas je zanimljivo samo gledati dokle će Todorić sve ići.

Jer, po staroj Kutlinoj uzrečici, moderni biznismeni su kao biciklisti - moraju uporno pedalirati, kupovati i širiti se, jer ako stanu, padaju. Todorić još uvijek ne pokazuje namjeru zakočiti, što jednima služi kao potvrda teze da njegovo carstvo možda baš i nije na tako stabilnim temeljima kao što se želi prikazati, drugi žele njegov uspjeh predstaviti kao dokaz vitalnosti hrvatskog gospodarstva, dok se treći pitaju kad će Todorićev rast "pojesti" Hrvatsku.     

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Priča se o "dobrom tajkunu"

Priču o "dobrom tajkunu" Todoriću podgrijavaju i sami mediji, u strahu ili pod izravnim utjecajem najvećeg tajkuna. Osim što se javnosti serviraju tople ljudske priče kako je Todorić kupio kuću jednom svom radniku iz Vrbovca, te da je i on svojedobno "jedva spajao kraj s krajem, i to zahvaljujući očevoj mirovini", puno se veća usluga čini prikrivanjem loših vijesti.

Kad je prije par godina na naslovnici Jutarnjeg lista objavljena vijest da Todoriću pada kreditni rejting, Agrokor je iz EPH povukao sve svoje reklame. Takvu grešku najveći izdavač više neće ponoviti: sada je s njim ušao u poslovni odnos, neka izdanja žive isključivo zahvaljujući ugovoru s Agrokorom, a loše vijesti plasiraju se na dnu stranice. Ili se jednostavno prešućuju.

Zato se tek u EPH-ovoj konkurenciji može pročitati da je oko Kulmerovih dvora bilo svakakvih manipulacija, od uzurpiranja cestovnih prilaza do činjenice da je kuća registrirana kao hotel koji je oslobođen plaćanja komunalnih naknada. U javnost se teško probijaju informacije koje ocrnjuju blještavu Agrokorovu fasadu. Sjećamo se kako je Todorić povukao sve Dukatove proizvode iz Konzuma, bijesan zato što Luka Rajić nije mljekarsku kompaniju prodao njemu i njegovim partnerima, već francuskom Lactalisu. Taj isti Konzum redovito ucjenjuje dobavljače, kasni s plaćanjima i po 200 dana, izbjegava plaćanje novcem, već koristi kompenzacije, čak i neke tako sulude kao što je talijanski cement. U velikim brojkama o Agrokorovu uspjehu lako je sakriti onu o 2,8 milijarde kuna obveza prema dobavljačima.

No, biciklist bjesomučno juri samo da ne padne, uspijevajući se još uvijek nekako održati u sjedalu. Često i nauštrb ostalih. Probija se u medije, u marketing, turizam, probija se gdje god se ukaže ijedna pukotina, povezuje sa svima koji mogu financirati njegov uspjeh.

Tko vlada Hrvatskom: Vlada ili Agrokor?

Teško je danas zapravo otkriti tko vlada Hrvatskom: Vlada ili Agrokor? Ivica Todorić kao dvostruki gospodarstvenik godine na glamurozne proslave dolazi u pratnji predsjednika države i Vlade. Kad premijer Sanader govori o lošim tajkunima, ne spominje one s dvorcima i helikopterima, nego one s Maybachom. Kad se Dukat prodaje, onda Vlada skače zajedno s Agrokorom. Kad Sanader treba smiriti socijalne nemire, Todorić se obvezuje da će smanjiti marže u svojim trgovačkim lancima.

Odavno je poznato da modernim svijetom drmaju multinacionalke: financijske, naftne, telekomunikacijske... I da je šef jedne globalne kompanije moćniji od 80 posto šefova država. Hrvatska je samo lokalna inačica globalnog trenda. Todorić je moćniji od bilo koje stranke ili političara, utjecajniji od medija i novinara, a u narodu omiljen zato što mu je potreban: on nosi kruh i daje posao, i što je Hrvatska siromašnija, a Todorić bogatiji, to će više ljudi o njemu ovisiti. Zbog toga ovo nije toliko sretna priča o Todoriću, koliko je tužna priča o Hrvatskoj.

Foto: Index

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara