Foto: FAH, Index

U TRENUTKU dok je predsjednica RH Kolinda Grabar - Kitarović blaženo nesvjesna stvarnosti pjevala Thompsonove “borbene” u emisiji Narodnog radija, a predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko s nevjericom čitao kako mu Kaptol poručuje da je “Juda nacionalnih interesa”, pravu malu konsternaciju među novinarskim izvjestiteljima izazvao je premijer Tihomir Orešković započevši press konferenciju izlaganjem predstavnika kanadske naftaške grupacije Vermilion Energy Bryanom Srallom i direktorom INA-e Zoltanom Adoltom koji su naveliko hvalili “vizionarstvo” hrvatske Vlade dodjelom koncesija za istraživanje nafte i plina u kontinentalnoj Hrvatskoj te postignutim dogovorom o izgradnji LNG terminala.

Tako su premijer Orešković and frends naširoko lamentirali o “pola milijardi kuna ulaganja”, “dugoročnom razvoju nerazvijenih dijelova Hrvatske” i “neškodljivoj industriji” kao da su svi prisutni upravo preživjeli lobotomiju mozga, a da farsa bude kompletna, premijer Orešković govoreći o “dobrom radu hrvatske Vlade” i “pozitivnim ekonomskim pokazateljima”, istaknuo je i projekt izgradnje Pelješkog mosta i dubrovačkog aerodroma vrijednih 500 milijuna eura kao posebna postignuća hrvatske Vlade u ovom sazivu, iako ih je kao praktički zaključene projekte preuzeo od Vlade Zorana Milanovića.

Naravno, osim što je premijeru Oreškoviću postavljeno opravdano pitanje otkud hrvatskoj Vladi u odlasku pravo da donosi strateške odluke od nacionalnog interesa bez demokratskog legitimiteta, hrvatsku stručnu i političku javnost zbunio je “lov u mutnom” premijera Oreškovića prisvajanjem zasluga koje nisu posljedica njegova rada, kao i nategnuta pozitivna interpretacija potpisanih ugovora. Ukratko, premijer Orešković kitio se tuđim perjem i muljao hrvatsku javnost, a logično pitanje jest zašto je to učinio?

Tim, i to je Amerika

Naime, dvije stvari u ovom trenutku zbunjuju javnost; zašto kompromitirana hrvatska Vlada u jeku jedne od najvećih političkih kriza u novijoj povijesti forsira sklapanje osjetljivih koncensionarskih ugovora i zašto Ured predsjednice Kitarović svo vrijeme glasno šuti kada su sve preostale političke institucije od značaja u rasulu? Kako to da su ministri iz redova HDZ-a jednoglasno podržali takvu spornu odluku, a ne mogu smisliti premijera Oreškovića?

Odgovor je gotovo banalan, a prozlazi iz sfere “viših političkih i gospodarskih interesa”, kako je to pojasnio jedan od savjetnika iz šireg kruga premijera Oreškovića; Amerika inzistira na zaključenju postignutih dogovora.

Dobri poznavatelji prilika podsjećaju da onog trenutka kad je Amerika, težeći srušiti plan Rusije o energetskoj dominaciji u Europi, onemogućila plan izgradnje tzv. “južnog toka” nafte & plina, Hrvatska dospjela u vrlo nepovoljan politički i gospodarski položaj jer su joj tako uskraćeni znatni proračunski prihodi, a i politički se suprostavila moćnom zlopamtilu, Putinovoj Rusiji. Stoga su SAD, pokušavajući kompenzirati gubitke Hrvatskoj i zemljama u okruženju, osmislili plan izgradnje LNG terminala ukupnog kapaciteta od 6,5 milijuna kubika proizvodnje koji bi ukapljenim plinom opskrbljivao zemlje Srednje Europe van domašaja Rusije (Austrija, Mađarska). Hrvatska bi se izgradnjom takvog LNG terminala pozicionirala kao energetski neovisna (godišnje potrebe su 2,5 milijuna kubika) i mogla dugoročno računati na značajne proračunske prihode.

No, “kvaka 22” jest u tome da zasad tog plina nema, kao što i ne postoji definirano tržište na kojem bi se višak proizvedenih od 4 milijuna kubika plina prodao.

I otud žurba premijera Oreškovića da što prije ponudi u koncesiju istražne prostore nafte i plina u kontinentalnoj Hrvatskoj jer ukoliko se brzo ne realizira taj plan, Hrvatska će u svakom smislu, od gospodarskog do političkog, ostati “visjeti kao luster” na pozornici velikih geostrateških interesa.

Orešković kao stečajni upravitelj Hrvatske

Naravno, odmah postaje jasnije i zašto predsjednica Kitarović, još jedan “američki đak”, šuti i bavi se banalnim protokolarnim aktivnostima. Nema zašto prigovarati premijeru Oreškoviću sve dok se plan uspješno razvija, a tkogod došao na čelo HDZ-a ionako će morati podržati tu gospodarsku agendu. Podsjetimo, nedavno je europarlamentarac iz redova HDZ-a Damir Stier doslovno zavapio kako “Hrvatska nema interesa potpasti pod rusku zonu utjecaja”, tako da ne treba čuditi jednoglasnoj podrški HDZ-ovih ministara Oreškovićevom naumu. Sva ta priča je puno veća od njihova političkog značaja.

No, dodatna zanimljivost u svemu jest položaj Tomislava Karamarka u toj konstelaciji snaga. Dobro upućeni insajderi iz poslovnih krugova tvrde kako je nemali dio njegovih problema proistekao iz činjenice da se pokušao pozicionirati ”kao ruski igrač” i promovirati njihove, ali i osobne interese kroz državnu energetsku politiku (INA-MOL, LNG). Jednostavno, pokušao je “rušiti planove velikih igrača” i ostao na čistini ukopan kao jelen pred automobilskim farovima.

No, što znači za hrvatske građane činjenica da su premijer Orešković i predsjednica Kitarović promotori američkih interesa? Sama po sebi ta činjenica jest neugodna jer prepostavlja da ne vodimo samostalnu vanjsku politiku isključivo u ime hrvatskih interesa, ali je teško promjenjiva jer Hrvatska bez podrške velikih sila ne može opstati na svjetskoj sceni.

Problem je kada se počne varati hrvatske građane i predstavljati sumnjivi interesi velikih sila i korporacija kao naš osobni probitak. Činjenica je da će Hrvatska graditi LNG terminal, iako trenutno nema niti nalazišta ugljikovodika, zalihe ukapljenog plina, kao niti tržište kojem će ga prodati.

Činjenica jest da će prekopati dobar dio kontinentalne Hrvatske kako bi ga pronašla i bez pitanja, kako bi rekao jedan od sugovornika, “bez sentimenta” uništiti okoliš, životni mir i sudbinu žitelja tridesetak općina i gradova u Hrvatskoj. I sve to da bi se zadovoljili tuđi geostrateški energetski interesi i poslovni apetiti političkih elita.

Stoga, nisu potpuno u krivu oni koji premijera Oreškovića vide kao stečajnog upravitelja Hrvatske. Jednostavno, sav njegov trenutni politički interes jest da opstane kao premijer sve dok službeno ne odobri i “zatvori” dogovorene poslove i aranžmane. Mi smo u toj priči svima njima nevažni, nas ionako ne predstavlja.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Nenad Bunjac je istraživački novinar, kolumnist i reporter. Završio je Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pisao je za više hrvatskih medija, uključujući Nacional i Feral Tribune.