Komentar Dragana Antulova: Sud kao nastavak rata drugim sredstvima
MNOGI koji su proteklog tjedna promatrali zbivanja u ovom dijelu svijeta imaju itekako razloga da parafraziraju Clausewitza i njegovu slavnu izreku o tome da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Po načinu na koji se komentirala presuda Međunarodnog suda pravde o odgovornosti Srbije za genocid u Bosni i Hercegovini mogao bi se uistinu steći dojam da sudski procesi na međunarodnim sudovima - barem kada su u pitanju države bivše Jugoslavije – služe kao nastavak rata drugim sredstvima.
U Hrvatskoj je prošlotjedna presuda nakon početnog zgražanja i nevjerice izazvala i debatu oko toga što učiniti s istovjetnom tužbom koju je Hrvatska 1999. godine podigla protiv tadašnje Savezne republike Jugoslavije, odnosno kojom se nastoji utvrditi odgovornost istočnih susjeda za genocid počinjen tijekom Domovinskog rata. Razlog zbog koje je hrvatska javnost vijesti iz Haaga dočekala s velikim razočarenjem je široko uvriježeno mišljenje da je UN-ov najviši sud za ustanovljavanje genocida podigao tako visoke kriterije da je malo ili nimalo vjerojatno da bi ih dokazi u hrvatskoj tužbi mogli ispuniti.
Stoga su hrvatski političari - bilo da je riječ o predstavnicima vlasti ili oporbe - gotovo istog trenutka počeli davati izjave u istom smislu, nastojeći tako pripremati javnost za gutanje nečega što sada izgleda kao prilično gorka pilula. Riječ je, dakako, o inicijativi da Hrvatska od tužbe odustane, odnosno da ciljeve koji su se s njime pokušali postići - ustanovljavanje srpske odgovornosti za genocid i druge zločine, kažnjavanje zločinaca, odnosno isplata ratne odštete - postigne putem nagodbe, odnosno pregovora umjesto sudskog procesa.
Prije tjedan dana svatko tko bi se usudio predložiti takvu inicijativu bi, u najmanju ruku, bio proglašen veleizdajnikom. No, nakon što je Međunarodni sud pravde mnogim građanima Hrvatske pokazao da i međunarodna zajednica ima svoje ekvivalente "ličkog rukovanja", sve je više onih koji su spremni donijeti neugodan zaključak da bi sudski proces protiv Srbije predstavljao ništa drugo do nepotrebno gubljenje vremena, novca i intelektualnih resursa. Također se javlja mišljenje kako bi inzistiranje na tužbi značilo nepotrebno izazivanje diplomatskih komplikacija na hrvatskom putu u Europsku uniju, odnosno da briselskim dužnosnicima, za razliku od hrvatske javnosti, nimalo ne smetaju truli kompromisi u svrhu vlastitog proširenja na jugoistok kontinenta.
Jedina stvar koja trenutno priječi tu spoznaju da postane široko prihvaćena jest činjenica da se Hrvatska nalazi u izbornoj godini, odnosno da svatko tko bi promicao ideju o odustajanju od tužbe, odnosno istjerivanju pravde putem kompromisa, još uvijek riskira da bude proglašen nacionalnom izdajnikom te kažnjen kada se budu zaokruživali glasački listići. Lijepa ilustracija za to bi mogla biti sinoćnja emisija "Otvoreno" gdje se moglo zapaziti kako su hrvatski političari nešto manje eksplicitni po pitanju povlačenja tužbe, odnosno daleko osjetljiviji na bijes hrvatske javnosti. Taj se bijes mogao osjetiti i u telefonskoj anketi, gdje se 93 % gledatelja izjasnilo protiv povlačenja tužbe. Stoga je vrlo vjerojatno da će hrvatski politički establishment u bliskoj budućnosti ipak neće poduzeti taj korak.
No, i ta odluka neće biti ništa drugo do kompromis - i to kompromis između nastojanja da se privremeno udovolji emocijama hrvatske javnosti i nastojanja da se trajno zadovolje razni ekonomski i politički interesi kojima je do zadovoljavanja nekakve apstrakne pravde isto kao i do lanjskog snijega. Pri svemu tome, dakako, ne treba zaboraviti ni nedosljednost i nespretnost hrvatske politike, na što je najbolje u studiju sinoć ukazao SDP-ov predstavnik Zoran Milanović uspoređivanjem izjava Vladimira Šeksa koji u Podgorici, slično kao i Mesić prije par godina, odrješuje Crnu Goru odgovornosti za pustošenje Dubrovnika, kao i premijera koji samo četrdesetak kilometara dalje tvrdi da je Crna Gora ipak odgovorna.
Iako postoje razlozi - makar i oni nominalni - zbog kojih Hrvatska ima bolje izglede od Bosne i Hercegovine da ostvari pobjedu protiv Srbije na sudu, dobro se podsjetiti još jedne izreke po kojoj su najveći pobjednici oni koji znaju odabrati svoje bitke. Čak i ako, isto kao i Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj haško suđenje ne donese željeni ishod, ostaje utjeha da su neki daleko važniji okršaji u bliskoj prošlosti - oni na kojima se, za razliku do bilo kakvih haških presuda, temelji hrvatska stvarnost i budućnost - imali daleko povoljniji rezultat.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati