Komentar Drage Pilsela: Bolno pomirenje

Komentar Drage Pilsela: Bolno pomirenje

OVIH sam dana ugostio grupu američkih studenata koji proučavaju nenasilno rješavanje sukoba na American University u Washingtonu.

Bili su već u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Obišli su mnoga stratišta i kažu da im se najviše dojmila posjeta spomen području u Potočarima kod Srebrenice. Imali su prilike razgovarati s ljudima u BiH koji su posvećeni ozbiljnoj ali i teškoj zadaći pomirenja. To su, razumije se, učinili i tijekom posjete SiCG te Hrvatskoj.

Ali što god mi, sa strane, pričali, objektivno rečeno, tek posjet Sarajevu i, rekao bih, svetim mjestima na bolnoj karti umiranja i žrtvovanja čovječanstva kao što je Srebrenica, i razgovor s preživjelima i domaćim angažiranim mirotvorcima može, donekle, nekomu koji nije doživio rat a želi se ozbiljno posvetiti miroljubivom rješavanju razmirica pojedinaca i skupina dočarati koliko je to težak posao.
 
Treba najprije otkriti nepatvorenu istinu dramatičnih događaja. Svatko u svome srcu mora, na neki način, okrenuti stranicu povijesti koja boli i krenuti dalje. To sam shvatio prije mnogo godina kada sam stajao pred osobom koja je sudjelovala u ubojstvu moga rođenoga brata, nestaloga pripadnika IV. Brigade nekadašnje Zbora narodne garde a danas Hrvatske vojske, kojemu se gubi trag u zori 23. oktobra 1991. u vodama nedaleko otoka Šipana, u južnom Jadranu. Svih ovih godina, ne samo zato što sam novinar i zato što se radilo o mojemu bratu, već zbog potrebe moje majke da se pomiri s gubitkom sina, gonila me potreba da što više saznam o akciji u kojoj je Branko poginuo, to jest, nestao.
 
Shvatio sam i to, hvala Bogu dosta rano, a vjerojatno i uz Božju pomoć, da me mržnja ili osjećaji da je osveta moguća i potrebna, neće dovesti do ničega dobrog u životu. O tome već nekoliko godina svjedočim stranim studentima i mladim ljudima u kontekstu razgovora o tome koliko naš identitet može biti nešto što oslobađa kreativne energije, a koliko nešto od čega se strašno može robovati i patiti.

Ja sam odlučio, i to preporučujem svima koji se usuđuju razmatrati pitanje vlastita identiteta, svejedno bilo to u nacionalnoj, vjerskoj, kulturnoj ili bilo kojoj drugoj kategoriji ili razini, da neću robovati vlastitom ili vlastitim identitetima. Budući sam odrastao okružen diskursom koji je opravdavao i žestoko branio fašističku kriminalnu ideologiju prošlosti, onu ustaškog pokreta, imam potrebu dati do znanja svima kojima je stalo da sam ja postao novi čovjek. Nov, onako kako se o novomu biću razgovara u svetim spisima. U ovom slučaju, u Bibliji. Nov zato jer uspijevam praštati, razumjeti i cijeniti druge, ma koliko bili različiti i ma koliko, koji puta, bili neskloni prihvatiti moju ruku prijateljstva.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nije da se želim time praviti važan pred vama, nego o tome treba razgovarati jer je to preduvjet za praštanje i za pomirenje. Bolan ali i ljekovit proces bez koje nam nema budućnosti u sreći. U to sam duboko uvjeren.
 
A o ovoj temi sam se odlučio pisati zbog hvale vrijednog projekta grupe branitelja iz Šibenika koji treba, smatram podržati, kako to shvaćaju boračke organizacije iz Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine koje žele sa njima tijesno surađivati.

Vidjeli smo: ujedinjena Europa nam je ove godine pripremila zaista poučan događaj kada samo prilikom obilježavanja 60. godišnjice savezničkog iskrcavanja na plažama Normandije vidjeli kako zajedno stoje postrojeni nekadašnji ljuti protivnici, primjerice, preživjeli Američki i Njemački vojnici koji su se žestoko borili u jednoj od najkrvavijih bitaka, primjerice ona koja se dogodila na tzv. plaži Omaha, a koju je za film odlično ovjekovječio Steven Spielberg u naslovu "Spašavanje vojnika Ryana" s Tom Hanksom u glavnoj ulozi.
 
Gledajući te nekadašnje žestoke protivnike zajedno, puno je nas počelo vjerovati da će jednog ne dalekog dana i na našim područjima nekadašnji neprijatelji ne samo stajati zajedno već i surađivati. To se već davno i događa u vojsci Federacije BiH zajedničkim angažmanom vojnika HVO-a i Armije BiH, ali će pravi izazov biti integracija vojske Federacije s vojskom Republike Srpske, što je, koliko mi je poznato, jedan od uvjeta ulaska u NATO pakt a, prije toga u program Partnerstvo za mir.
 
Kako rekoh, doprinos ovotjednog komentara jest svjedočiti o projektu kojeg je inicirala Hrvatska udruga razvojačenih branitelja domovinskog rata iz Šibenika a s posebnim žarom guraju naprijed predsjednik udruge Vladimir Gojanović i glavni tajnik Ivica Petrić. Ti momci žele ići naprijed, kako kažu, Istinom u budućnost. Žele senzibilizirati javnost za otkrivanje istine o ratu, da se on ne ponovi, da se zločini individualiziraju i da se svi borci napokon pozitivnim temama. Kažu: pomirenje je bolno, ali ima se kad tad dogoditi.

Susretali su se i opet će to učiniti ovaj tjedan sa borcima iz reda Bošnjaka i Srba u Sarajevu i drugim mjestima. Bili su u Srbiji. Kažu da ti razgovori nisu nimalo ugodni ali ih motivira želja da se izbjegnu političke manipulacije istinom o ratu u dnevno političke svrhe, rasvjetljavanje uzroka minulih ratova, prestanak instrumentalizacije braniteljskih udruga od strane političkih stranaka, a sve u cilju izgradnje demokratskog, građanskog društva i kulture mira.
 
Neka ti borci ne odustanu i neka ih mediji prate u njihovim mirotvornim nastojanjima. Oni možda jesu manjina, ali ponekad neke manjine znaju osvijetliti obraz naciji.

Drago Pilsel

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara