Komentar Drage Pilsela: Istina o Haaškom sudu
BEDASTOĆE koje su iznesene od strane Glasa Koncila i vojnog biskupa Jezerinca, među inima (jer je popis onih koji pripovijedaju gluposti o ciljevima Međunarodnog suda u Haagu predug da bi ga ovdje naveli), u smislu da rad tamnošnjeg Tužiteljstva ugrožava opstojnost Hrvatske zato što se želi politički krojiti povijest s izjednačavanjem krivnje i odgovornosti žrtve i agresora, vrlo lako i vrlo često bivaju razgolićene, dovedene do apsurda i ismijane upravo radom tog istog Tužiteljstva, odnosno samoga Tribunala.
Tako je, na primjer, u slučaju suđenja generalu nekadašnje JNA Pavlu Strugaru, koji je bio zapovjednik tadašnje II. operativne skupine jugovojske, u čijem su sastavu bile sve snage angažirane u napadu na Dubrovnik. Tužiteljstvo smatra da je dotični odgovoran za kršenje ratnog prava i običaja, između ostalog, zbog granatiranja stare jezgre grada 6. prosinca 1991.
Mogućnostima kojima raspolaže Tužiteljstvo, već osuđeni admiral JRM Miodrag Jokić, koji je priznao krivnju za ratne zločine i koji je 18. ožujka osuđen na sedam godina zatvora zato što je priznao krivicu i pristao svjedočiti protiv Strugara, upravo otkriva i svojim krunskim svjedočanstvom dokazuje brojna kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su počinjena tijekom opsade Dubrovnika, razaranje Konavala i susjednih dijelova toga izmučenog komada naše zemlje.
Naime, upravo se na Haaškome sudu potvrđuje da je Hrvatska bila brutalno napadnuta omjerom snaga koji je zaprepašćujući, posebno za strane promatrače. Precizirano je da su hrvatske snage oko Dubrovnika uoči bombardiranja grada brojale ne više od 2 tisuće slabo naoružanih boraca. Ispred i okolo njih, nalazilo se preko 25 tisuća vojnika JNA s topovima, haubicama, minobacačima i mnogočega još te da su, osim toga, raspolagali s vatrenom podrškom iz zraka i s mora.
Granatiranje Staroga grada, rekao je Jokić, bilo je strogo zabranjeno, a ipak se dogodilo. Jokić je potvrdio sustavno pljačkanje i uništavanje kulturnih i drugih dobara naših ljudi. I nije to jedini slučaj u kojem se jasno vidi na koji je način razarana Hrvatska. Svejedno, buka onih koji bi željeli da povjerujemo kako se i Haški sud nalazi među onima kojima navodno smeta i sama hrvatska samostalnost te da cilj Tribunala nije promocija istine i pravde, kako vidimo, ne prestaje.
Haaški sud, jednostavno rečeno, sviđalo se to nekima kod nas s obzirom na pojedine optužnice, ipak ne prekraja našu povijest niti izjednačava žrtvu i agresora. Ne bavi se ni lažima, ni insinuacijama, već provjerava činjenice i utvrđuje individualnu kaznenu odgovornost. Budući to nisu učinile zemlje nasljednice SFRJ, a morale su, čini to Haaški sud, ne samo kako bi se kaznili oni koji su, dokazano krivi, već kako bi se doskočilo pokušajima novih zločina u budućnosti.
Oni koji šire laži o Haaškome sudu, bilo da nose svećenički kolar ili mantiju, bilo da zloupotrebljavaju časnu novinarsku profesiju, bilo da neodgovorno brane Ustav RH i pravnu državu, u Saboru ili izvan njega, kao da prizivaju nove zločine. Haaški sud postoji da bi takvih bilo sve manje i da jednom potpuno nestanu.
Drago Pilsel
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati