Kosor i prosvjedi: Svi pušu na hladnu jesen
Foto: Damir Glibušić, Željko Šop (Cropix)
PJEVAO je Bare prije dvadeset godina: "Negdje duboko se dešava nešto/ valja se kamen/ mala bića ga guraju vješto/ obećanja dišu na svakom zidu/ nešto se dešava..."
I danas se čini da se nešto događa. Vlada se hvali kako je spremna za izbore. Opozicija ih nevoljko zaziva. Sindikati izlaze na ulicu. Poduzetnici žele frontu za promjene i najavljuju osnivanje nove stranke. A istovremeno pada BDP, pada prihod od turizma, pada konkurentnost, padaju poslovne aktivnosti... Stigla je vruća jesen, s njome i velika očekivanja, premda nitko nije siguran kakvih.
Jadranka Kosor najavila je prije nekoliko dana kako će HDZ "ići na izbore, ako treba", ali ne prije nego što se donese proračun za 2010. godinu. Takva njezina najava ne treba čuditi. HDZ se punih šest godina ponaša kao da je u predizbornoj kampanji, bio na njegovu čelu Ivo Sanader ili Vladimir Šeks, pardon, Jadranka Kosor. Osim kriznog nameta za kojeg premijerka tvrdi da je ionako donosen na inzistiranje sindikata, svi ostali Vladini potezi - ili njihov izostanak - bio je usmjeren u predizborne svrhe.
Sindikati se ne mogu dogovoriti što žele
Ukidaju se ili (kozmetički) mijenjaju nepopularni zakoni, poput onog o pušenju ili o medicinski potpomognutoj oplodnji. Zakon o haraču serviran je na ukidanje Ustavnom sudu. Izbjegavaju se žestoki rezovi u proračunu kako se ne bi izazvao dodatni gnjev birača. Dirigirana medijsko-pravosudna hajka na kriminalce u javnim poduzećima usmjerena je stvaranju dojma da se Vlada uhvatila u koštac s lopovima. Nije stoga ni čudno što Kosor kaže da je HDZ spreman za izbore. Za to je uvijek i jedino bio: ne za upravljanje državom, nego za preživljavanje na vlasti.
Opozicija prijeti prijevremenim izborima, ali to ne zvuči previše uvjerljivo. Kao da to govore ono što moraju, a ne ono što iskreno žele. U prvom redu, nemaju mehanizme za rušenje Vlade dokle god je koalicija stabilna i partneri zadovoljeni, a osim toga, oporbeni čelnici svjesni su kako bi njihov dolazak na vlast u ovom trenutku automatski značio i brzi silazak s nje. Jer, kad bi se provele sve nepopularne - i neophodne - mjere, nacija bi brzo zaplakala za socijalno osjetljivom Jadrankom Kosor.
I tako, dolazimo do sindikata. Jedni bi prijevremene izbore, drugi - poput HUS-a - tek ukidanje nepopularnih mjera što Vlada ionako sama čini, treći bi Vladu nacionalnog spasa na čelu s HDZ-om, premda nije jasno koga bi takva vlast mogla spasiti. Već je neslavno krenula jedna prosvjedna karavana, ona "provladina" u režiji sindikalista Ozrena Matijaševića. U listopadu navodno kreće druga, ali i njezini čelnici moraju se još dogovoriti što bi zapravo htjeli. Studenti su već digli ruke od suradnje sa sindikatima i što se ulice tiče, moglo bi se dogoditi da ove jeseni ostanu prazne. Ili da odzvanjaju šupljim parolama.
Poduzetnici na prvo mjesto stavljaju privatni i poslovni interes
I kao da sve to nije bilo dovoljno, u cijelu gungulu uključili su se i poduzetnici. Oni bi frontu za promjene, a oni ambiciozniji čak i političku stranku. Dok jedni tu njihovu ambiciju povezuju s uspjehom predsjedničke kandidature Nadana Vidoševića, ima dosta onih koji sumnjaju u poduzetničke motive. U prvom redu, Hrvatska već ima dovoljno (negativnog) iskustva s poduzetnicima u politici: od Jamba preko splitske Liste Velog mista do Željka Keruma. Svi oni na prvo mjesto stavljaju privatni i poslovni interes, a tek nakon toga brinu o onom općem. Hrvatska bi postala njihovo poduzeće, kao što su to već postali Neretva ili Split.
Nadalje, poduzetnici su oduvijek bili ili jesu prirodni partneri HDZ-a. U interesnoj simbiozi godinama su jedni drugima čuvali leđa, gradili carstva i punili blagajne. I treće, ali ne i završno, poduzetnici koji se guraju u prve redove fronte za promjene nisu garancija da će promjene uopće uspjeti provesti, a još manje da će one biti pozitivne. Dok zamjeraju Vladi da ne radi svoj posao, guraju se u posao kojemu nisu dorasli.
Međutim, cijeli ovaj bunt raznovrsnih socijalnih i interesnih skupina ili, pak, Facebook prosvjednika koji žele napokon udariti HDZ s mjesta od kojeg najviše strepe - s ulice - pokazuje jednu drugu, suštinski mnogo pogubniju činjenicu. Za Hrvatsku je od ovakve vlasti mnogo opasnija ovakva opozicija.
HDZ si ne može pomoći
HDZ si jednostavno ne može pomoći. On je takav kakav je: nekompetentan, destruktivan, korumpiran, prijetvoran... Ali sve to ne bi bilo tako strašno da oporba nije nešto puno gore - nesposobna. Nesposobna artikulirati nezadovoljstvo građana, nesposobna izazvati izbore, nesposobna na njima pobijediti. Nesposobna uvjeriti ljude da može vladati. A kad nema političke alternative, onda jača beznađe koje se neće izliječiti ni bauljanjem po ulicama i trgovima.
Nije stvar u tome da će sindikati zatražiti ukidanje kriznog nameta, kad Vlada zna da će ga ubrzo ukinuti Ustavni sud. Nije stvar u tome da zatraže plaće, regrese i druge tričarije, kad će ova populistička Vlada to poslušati i probušiti još jednu rupu u proračunu. Nije stvar ni u tome da poduzetnici izvrše pritisak na vlast, kad ju oni najveći među njima ionako drže u šaci. Stvar je u tome da Hrvatska treba korjenitu promjenu.
I to ne samo promjenu predsjednika države, premijera, ministara, zakona, propisa i vlasti, već i promjenu mentalnog sklopa, treba resetiranje na svim razinama. A do toga neće doći. Barem ne tako brzo. I barem ne uz ovakvu opoziciju, ovakve sindikate, ovakve poduzetnike, ovakve medije. Kad pesimisti kažu da ne može gore, onda optimisti u Hrvatskoj viču: "Može, može".
Bare je pjevao prije dvadeset godina: "Ne vjerujem u ono što je daleko od mene/ jer ubija vrijeme/ jer ubija vrijeme". Nažalost, nije se puno toga promijenilo ni danas.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati