Mala škola hrabrosti Jadranke Kosor

Foto: Goran Mehkek / Cropix

DOBRODOŠLI u malu školu političke hrabrosti Jadranke Kosor. Ona koja danima bježi od prosvjednika, od oporbenih zastupnika i od teških novinarskih pitanja, ovih nas je dana odlučila podučiti što je to hrabrost.

"Ni ja ni HDZ ne bojimo se izbora", kaže Kosor. "Ja sam odradila mnogo teškog posla kojeg se mnogi drugi nisu usudili dotaknuti. Otvorila sam široku frontu u borbi protiv korupcije te deblokirala pregovore s EU, za što je trebalo mnogo hrabrosti".

Hrabrost nije prozivanje kukavica

Zvuči dobro. A još je više hrabrosti potrebno da bi javnost pokušalo uvjeriti u vlastitu hrabrost. Naročito ako se ona dokazuje sve glasnijim optuživanjem političkih protivnika da su - kukavice.

Kako uopće izgleda ta hrabrost kojom se Kosor hvali? Ta hrabra premijerka danima je bježala od sve češćih i sve masovnijih demonstracija najprije u Zagrebu, a zatim po ostalim hrvatskim gradovima. Već danima uporno odbija pozive oporbe da se pojavi u Saboru, izvlačeći se na važnije obaveze od dolaska u parlament na čiji se legitimitet poziva. A sada razgovara samo s onim novinarima za koje zna da neće postavljati preteška pitanja.

Pa otkud joj onda pravo da nam drži lekcije o hrabrosti? Zna li ona uopće što je to?

Hrabrost nije plakanje ni huškanje

Hrabrost nije plakanje u intervjuima da je nitko ne voli, da je nitko ne razumije i da joj nitko neće pomoći. Niti je hrabrost huškanje braniteljskih udruga, ženske pravobraniteljice i Andrije Hebranga na sve one koji se usude nešto joj prigovoriti. A još se manje pod definiciju hrabrosti može upisati optuživanje oporbe da želi srušiti njezinu Vladu, te da je oporba ustvari kriva za sve, recimo za kašnjenje pregovora s EU.

Možda Kosor to ne zna, ali nije hrabrost hapsiti onda kad se smije i koga se smije. Kao što nije hrabrost godinama šutjeti o onima koje je trebalo hapsiti. Isto tako, nije hrabrost reći "nisam znala". To bi se više moglo smatrati bezobrazlukom. Hrabrost je reći "ne znam i nisam sposobna".

Konformizam nije hrabrost

Već skoro dvije godine Kosor nam na nos nabija činjenicu da je hrabro preuzela vođenje Vlade u najtežem trenutku za Hrvatsku, kao da se nije radilo o školskom primjeru stranačkog konformizma i oportunizma. Radi što ti šef kaže i dočepaj se onoga o čemu si uvijek sanjala. Hvala na pitanju, ali to nije hrabrost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Hrabrost bi bila raspisati izbore u trenutku kad joj je Sanader uvalio u ruke stranku koju je trebalo pohapsiti i Vladu koju je trebalo raspustiti. Trebala je smoći hrabrosti pa priznati da nema legitimitet, kapacitet i vjerodostojnost da vodi Vladu, a ne trošiti dragocjeno vrijeme za koprcanje u problemima, durenju, naricanju i žaljenju, da bi se na kraju izvlačila da je nemoguće raspisati izbore zbog pregovora s EU.

Nije hrabrost grčevito se držati na vlasti

Nije, dakle, hrabrost grčevito se održavati na vlasti pod svaku cijenu. Hrabrost je odreći se te vlasti kad se dođe do zida. Za opće dobro.

Takvih primjera ima na bacanje. Primjerice, hrabrost bi bila da je Kosor javno rekla da joj je žao braće Drobac u čiji je stan upala, a ne da i dalje kapriciozno ignorira njihovu sudbinu i izvlači se na nezakonite pravilnike i nemoralne odluke.

Nije hrabrost šutjeti

Jednako toga, nije hrabrost potpisivati ono što su joj drugi gurnuli pod nos, a onda se braniti da nije imala pojma što potpisuje. Nije hrabrost ni šutjeti kad joj Sanader objašnjava da se dvije trećine potreba stranke financira iz crnih fondova, a još manje kad joj Mladen Barišić na vrata donosi torbu s dva milijuna kuna i tristo tisuća eura koje ona potom sprema u stranački sef i zatim pokušava prošvercati na bankovni račun.

Hrabrost bi bila odbiti u svemu tome sudjelovati, još veća o svemu tome javno progovoriti. A kad smo kod toga, nije baš ni neka hrabrost uhapsiti bivšeg šefa u samoobrani, nakon što ju je pokušao srušiti na press konferenciji. Niti je neka hrabrost pustiti ga da pobjegne preko granice.

Hrabrost je učiniti ono čega se najviše bojiš

Jadranka Kosor nije pokazala ništa od svega toga. I da stvar bude još gora, što više bježi od teških odluka i teških pitanja, to nas više pokušava uvjeriti kako joj moramo odati priznanje na hrabrosti.

Neumjesno je u ovom kontekstu pozivati se na Winstona Churchilla, ali njegova cinična definicija hrabrosti savršeno opisuje ono što radi Jadranka Kosor. "Hrabrost je", kazao je on, "srljati iz neuspjeha u neuspjeh bez gubljenja entuzijazma".

Upravo je to ono što nas u ovome trenutku najviše plaši - takva Kosoričina hrabrost. S druge strane, da bi demonstrirala pravu hrabrost Kosor bi trebala učiniti ono čega se najviše boji - odreći se vlasti. Samo u tom slučaju njezine lekcije o hrabrosti ne bi zvučale tako kukavički.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara