VLASTITE matične stanice koštane srži mogu poslužiti za stvaranje moždanih i ostalih stanica živčanoga sustava kojima se, nakon ponovnog unošenja u tijelo, mogu liječiti bolesti poput raka mozga ili Alzheimerove bolesti.

Budući da su izvori matičnih stanica vrlo ograničeni, a zbog etičkih i političkih problema u SAD-u je ograničeno korištenje embrionalnih matičnih stanica u svrhe medicinskih istraživanja, korištenje lako obnovljivih izvora matičnih stanica koštane srži pacijenta rješava problem pronalaženja izvora, misli dr. John Yu, jedan od voditelj programa za liječenje tumora u Medicinskom centru Cedars-Sinai u Los Angelesu.

Znanstvenici koji proučavaju embrionalne stanice vjeruju da će jednoga dana biti moguće uzimanje uzorka tkiva pacijenta i uzgojiti nove stanice mozga, srčanog mišića ili čak cijeli organ poput bubrega. To bi bio novi način liječenja danas neizlječivih bolesti, a nestala bi i potreba za darivanjem organa.

Budući da je za takav pristup potrebno korištenje ljudskoga jajašca za nastanak embrija, postupak ima mnogo protivnika koji se protive uništavanju embrija.

U Medicinskom centru Cedars-Sinai prvi su put uspjeli stvoriti živčane stanice koje se dalje same dijele od matičnih stanica odrasle osobe uzetih iz koštane srži.

Znanstvenici su genetski izmijenjene matične stanice ubrizgali u krvne žile štakora čiji je mozak oštetila moždana kap. Četrdeset i osam sati poslije, ubrizgane stanice ravnomjerno su se rasporedile po oštećenome dijelu mozga.

Dr. Yu tvrdi da su slični rezultati dobiveni i u pokusima na ljudskome tkivu, a znanstvenici Medicinskoga centra Cedars-Sinai nadaju se da će u sljedećoj godini dovršiti ispitivanje primjene ove tehnike na pacijentima čiji je mozak oštetila moždana kap ili rak.

U tijeku je nekoliko istraživanja o korištenju matičnih stanica u liječenju neurodegenerativnih bolesti poput Parkinsonove bolesti, ali je riječ o korištenju matičnih stanica iz embrija ili fetusa.

Prema riječima dr. Yua, u jednome od takvih pokusa spomenute stanice bile su ´previše dobre´, jer je tom terapijom stvoreno previše dopamina, neurotransmitera koji nedostaje oboljelima od te bolesti.

´Uvijek postoji opasnost da se ode predaleko, ali je u nekim slučajevima bolje otići predaleko i vraćati se, nego čekati nekoliko godina bez ikakvog liječenja neizlječive bolesti´, misli dr. Yu.