NEPOZNANICE o budućim promjenama klime i utjecaju ljudske aktivnosti otežavaju predviđanja koliko će globalno zatopljenje utjecati na život na Zemlji, ali nešto se može vidjeti iz prošlosti, kažu znanstvenici koji proučavaju razdoblje zatopljenja prije 55 milijuna godina.

U zajedničkom projektu sveučilišta Michigan, sveučilišta New Hampshire i Instituta Smithsonian, znanstvenici analiziraju fosile iz Wyominga pronađene u sloju crvene sedimentne stijene koja datira iz vremena prijelaza iz paleocena u eocen - kad je, čini se, došlo do iznenadne promjene klime.

Znanstvenici su otkrića opisali u studiji predstavljenoj na godišnjem sastanku Američkog društva za promicanje znanosti.

´Interval u povijesti Zemlje koji proučavamo označava kratkotrajno globalno zatopljenje za koje se misli da se dogodilo kad je nešto pokrenulo oslobađanje metana iz metanskog klatrata - neke vrste ´metanskog leda´ koji se nalazi u oceanskim sedimentima´, rekao je Philip Gingerich profesor geologije na sveučilištu Michigan.

Unutar razdoblja od oko 10 tisuća godina nakon najvećeg zatopljenja, sisavci poput primata i skupina koje uključuju konje i jelene pojavili su se prvi put zajedno u Sjevernoj Americi, nakon što su, čini se, prešli kopnenim mostovima s drugih kontinenata.

Kako se toplo razdoblje nastavljalo, životinje su pokazale neobičnu reakciju: postale su manje. Primjerice, ´konji iz tog doba koji su bili veliki poput manjeg psa smanjili su se na veličinu sijamske mačke´, rekao je Gingerich. Kad se klima vratila u normalu, i životinje su se vratile na normalnu veličinu.

Kako bi iz fosilnih ostataka otkrio zašto su se patuljaste životinje pojavile pa zatim nestale, Gingerich se obratio kolegama na biološkom odjelu sveučilišta Michigan koji proučavaju utjecaj povišene razine ugljičnog dioksida - koju se povezuje s globalnim zatopljenjem - na rast biljaka.

´Oni su otkrili da biljke vole atmosferu bogatu ugljičnim dioksidom. Rastu brzo i jednostavno´, rekao je Gingerich. No u tom procesu biljke inkorporiraju manje bjelančevina i više obrambenih čestica nego što bi inače činile. Kukci koji jedu te biljke rastu sporije, a isto može vrijediti i za sisavce, misli Gingerich.

Uz to, ´reproduktivni ciklusi sisavaca koji žive u područjima u kojima se izmjenjuju godišnja doba prilagođeni su toj izmjeni´, dodao je. ´Ako životinja ima jednu ili dvije godine u kojima mora doseći zrelost i biti sposobna za razmnožavanje i ako to nastoji postići uz teško probavljivu hranu male hranjivosti, ne čudi što se evolucijski počinje smanjivati. A kad se sve vrati na staro i razina ugljičnog dioksida se smanji, a biljke rastu normalno, ne čudi ni to da se životinje vraćaju na svoju prirodnu veličinu´.

Nije jasno predstavljaju li promjene veličine tijela stvarnu evolucijsku promjenu ili su veće vrste jednostavno nadomjestile slične manje vrste, no Gingerich se nada da će odgovor na to pitanje donijeti nastavak rada na tom projektu.

Gingerich i njegovi suradnici William Clyde iz New Hampshirea i Guy Harrington sa Smithsoniana nadaju se da će njihov rad pomoći boljem razumijevanju općih klimatskih promjena, ističe se u priopćenju Američkoga društva za promicanje znanosti.

´Ovo je model jednog događaja iz prošlosti u kojemu je došlo do promjene i oporavka od promjene. Tijekom tog razdoblja od 80 tisuća godina sisavci nisu nestali; prilagodili su se smanjivanjem vlastitih tijela. A na kraju se sustav sam vratio u prijašnje stanje´, rekao je Gingerich.

No samo zato što su se Zemlja i njezini stanovnici oporavili od globalnog zatopljenja u prošlosti ne znači da se mi nemamo zbog čega danas brinuti, upozorava Gingerich.

´Na današnjoj Zemlji dodatno bi zatopljenje moglo osloboditi metan koji bi Zemljinu temperaturu povisio za nekoliko stupnjeva - što bi bilo dovoljno za otapanje polarnog leda i povećanje razine mora i pojavu mnogih problema koje bi bilo teško preživjeti. Zato su povećanja temperature koje mjerimo danas opasnija od onih u prošlosti´, tvrdi Gingerich.