Nakon Černobila prestalo je biti smiješno

KAŽU da je jučerašnji kvar u Nuklearnoj elektrani Krško bio minoran i sasvim bezopasan za okoliš. Ali što da nije bilo tako? Hrvatske vlasti danas ležerno tumače kako su više od tri sata kasnile sa službenom objavom kvara u nuklearki zato što prave opasnosti nije bilo. No, možemo li im vjerovati? Na ovakvim stvarima dokazuje se efikasnost sustava uzbunjivanja. Državne službe nisu nas uspjele uvjeriti da su dorasle zadatku. Razloga za paniku možda nije bilo, ali bilo je razloga za pravovremenu obavijest.

Tko je kriv za zbunjivanje umjesto uzbunjivanje građana?

Zapravo, cijeli niz događaja vezanih uz, kako se pokazalo, beznačajan kvar na reaktoru dao je dovoljno razloga za sumnju u učinkovitost i koordiniranost sustava. Prvo su Slovenci poslali Austrijancima krivi formular kako se radi o vježbi, a ne o stvarnom kvaru, da bi potom ta obavijest kolala hrvatskim službama od 18,30 do 22 sata. Iz Krškog čak poručuju kako su u 16 sati obavijestili HEP da je došlo do kvara na reaktoru. Iz HEP-a tvrde kako su informaciju dobili oko 18 sati i da su je sat kasnije proslijedili Hini, očekujući od slovenske strane da uzbuni hrvatsku javnost. Ministarstvo zdravstva priznalo je da je za kvar saznalo oko 20 sati, a dok su se Državni zavod za nuklearnu opasnost, Državni zavod za zaštitu od zračenja i Državna uprava za zaštitu i spašavanje uskladili, bilo je već deset navečer. Uglavnom, hrvatske vlasti više su zbunjivale, nego uzbunjivale.

Možda sada sve to nije toliko bitno jer, kao što reče ministar Darko Milinović, "nije bilo nikakvog zračenja i razloga za paniku". Ali postavimo stvari malo drugačije: ako službe nisu mogle brzo reagirati kod ovako rutinske stvari, imamo li pravo vjerovati da će im to poći za rukom u slučaju pravog zračenja i kad "bude razloga za paniku"? Možda nesreće u nuklearki mogu biti bezopasne, ali koliko su bezopasne greške u sustavu uzbunjivanja? Kod ovakvih situacja građani imaju pravo očekivati da ih se obavijesti pravodobno i u potpunosti. A ne da vijest tri i pol sata putuje administrativnim kanalima. Sovjetske vlasti danima su šutjele o Černobilu, radioaktivni oblak otkrili su Šveđani tek nakon dva dana i već nakon pet bio je iznad Hrvatske. Ta činjenica ostala je usađena u kolektivnoj svijesti svih građana, pa kad danas netko svoje kašnjenje opravdava činjenicom da "razloga za paniku nije bilo", tek tada razlozi za paniku nekontrolirano bujaju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon Černobila prestalo je biti smiješno

Nakon Černobila ništa nam više nije smiješno. Naravno da ovo što se dogodilo jučer u Krškom nije ni približno slično onome što se prije 23 godine dogodilo u Ukrajini. Ali kad se otkrije kašnjenje u objavi opasnosti, kad Slovenci pošalju krivi obrazac, kad se informacija zagubi negdje u državnoj administraciji, kad se slušaju birokratska objašnjenja koja zvuče kao muljanje, kad se ne zna tko je nadležan za objavu, tek se onda stvore uvjeti za paniku. Što bi bilo da je kvar bio ozbiljniji? Prikriva li se nešto? Možemo li imati povjerenja u sustav? Ima li nakon ovoga osnove govoriti o gradnji nuklearke u Hrvatskoj?

Možda su sve ovo laička pitanja, jer stručnjaci samouvjereno tvrde kako Krško "nije limeni hangar" već "betonski bunker sa svim zaštitnim i sigurnosnim mjerama". I možda doista nije bilo razloga za paniku, ali kod ovakvih situacja građani imaju pravo očekivati da ih se obavijesti pravodobno i u potpunosti.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara