objavljena monografija o kiparu Ivanu Lozici, autorice Božene Kličinović
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nakon monografije o Franu Kršiniću, Božena Kličinović objavila je monografiju i o drugom istaknutom hrvatskom kiparu prve polovice prošloga stoljeća o Ivanu Lozici, uoči 60. godišnjice njegove mučke smrti.
Ivan Lozica rođen je u Lumbardi na Korčuli 1910. Polazio je klesarsku školu u Korčuli, sa 16 godina dolazi u Zagreb i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (1926.-1933.). Nakon diplomiranja (profesori Robert Frangeš Mihanović, Ivan Meštrović i Frano Kršinić) boravi nepune dvije godine u Parizu, gdje proučava djela Rodina i Bourdellea. Godine 1938. postao je Kršinićev asistent. Zbog bolesti 1942. odlazi u Lumbardu, gdje su njega i još trojicu sumještana 27. ožujka 1943. strijeljali talijanski fašisti.
´Fašistički oficir pucao je u Ivana iz pištolja i tako se u našem slučaju ponovila sudbina najvećeg španjolskog pjesnika Federica Garcie Lorce´, zapisao je kiparov brat Lujo, koji godinama kao kipar živi i radi u San Marinu.
Po ocjeni Božene Kličinović nema dvojbe da Ivan Lozica za hrvatsko kiparstvo ´predstavlja pojam snažne stvaralačke individualnosti, da se u njegovu likovnu postupku, više nego u drugih kipara trećega i četvrtog desetljeća, prepoznaje usmjerenje razvoja hrvatske kiparske modernosti´.
Lozičin umjetnički opus dosad je ocjenjivan fragmentarno. Božena Kličinović u monografiji o Ivanu Lozici, koju je objavila Gliptoteka HAZU-a, izlaže cjelovito njegovo djelo, varolizira ga u odnosu na njegove prethodnike i suvremenike te određuje značenje njegova opusa za hrvatsko kiparstvo uopće. U monografiji autorica prati paralelno život i djelo umjetnika, koji čini sedamdesetak kiparskih djela u kamenu, mramoru, bronci, sadri, drvu i terakoti te dvadesetak crteža.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Posljednji Lozičin rad skladno je modelirano ´Raspelo´ (1943.) za koje uz ´Torzo´, Božena Kličinović drži da ´ima samostalnu vrijednost kao miljokaz i rješenje za nove kiparske vrijednosti´.
´Monografijom posvećenom djelu i tragičnoj sudbini izuzetne umjetničke pojave kipara Ivana Lozice ispunja se moralni dug naše kulturne sredine prema osobi i istaknutom opusu umjetnika koji je pripadao klasičnoj kreativno fazi snažnog likovnog izraza hrvatskoga kiparstva prve polovice 20. stoljeća´, zapisao je u uvodnom slovu monografije akademik Andre Mohorovičić, koji će je promovirati 16. prosinca u Gliptoteki.
Glavni tekst Božene Kličinović u monografiji Ivanu Lozici (96 str.) podijeljen je u pet cjelina: Život i djelo; Razdoblje 1926.-1935. -dolazak u Zagreb, studij na ALU, boravak u Parizu; Razdoblje 1935.-1937. - povratak iz Pariza, odlazak u Split; Razdoblje 1937.-1940. - najplodnije razdoblje; te Razdoblje 1940.-1943. - posljednje godine umjetnikova rada i života.
Uz reprodukcije skulptura i crteža, bibliografiju i popis izložaba u monografiju su iz bogate Lozičine korespondencije uvrštena zagrebačka pisma bratu Anti, kojega je od milja zvao Miko, te jedno pismo roditeljima u kojem žali što je limun pred kućom u Bufalu prozebao, ali misli da će ponovno baciti mladice ako mu deblo nije prozeblo.
Ivan Lozica rođen je u Lumbardi na Korčuli 1910. Polazio je klesarsku školu u Korčuli, sa 16 godina dolazi u Zagreb i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (1926.-1933.). Nakon diplomiranja (profesori Robert Frangeš Mihanović, Ivan Meštrović i Frano Kršinić) boravi nepune dvije godine u Parizu, gdje proučava djela Rodina i Bourdellea. Godine 1938. postao je Kršinićev asistent. Zbog bolesti 1942. odlazi u Lumbardu, gdje su njega i još trojicu sumještana 27. ožujka 1943. strijeljali talijanski fašisti.
´Fašistički oficir pucao je u Ivana iz pištolja i tako se u našem slučaju ponovila sudbina najvećeg španjolskog pjesnika Federica Garcie Lorce´, zapisao je kiparov brat Lujo, koji godinama kao kipar živi i radi u San Marinu.
Po ocjeni Božene Kličinović nema dvojbe da Ivan Lozica za hrvatsko kiparstvo ´predstavlja pojam snažne stvaralačke individualnosti, da se u njegovu likovnu postupku, više nego u drugih kipara trećega i četvrtog desetljeća, prepoznaje usmjerenje razvoja hrvatske kiparske modernosti´.
Lozičin umjetnički opus dosad je ocjenjivan fragmentarno. Božena Kličinović u monografiji o Ivanu Lozici, koju je objavila Gliptoteka HAZU-a, izlaže cjelovito njegovo djelo, varolizira ga u odnosu na njegove prethodnike i suvremenike te određuje značenje njegova opusa za hrvatsko kiparstvo uopće. U monografiji autorica prati paralelno život i djelo umjetnika, koji čini sedamdesetak kiparskih djela u kamenu, mramoru, bronci, sadri, drvu i terakoti te dvadesetak crteža.
´Monografijom posvećenom djelu i tragičnoj sudbini izuzetne umjetničke pojave kipara Ivana Lozice ispunja se moralni dug naše kulturne sredine prema osobi i istaknutom opusu umjetnika koji je pripadao klasičnoj kreativno fazi snažnog likovnog izraza hrvatskoga kiparstva prve polovice 20. stoljeća´, zapisao je u uvodnom slovu monografije akademik Andre Mohorovičić, koji će je promovirati 16. prosinca u Gliptoteki.
Glavni tekst Božene Kličinović u monografiji Ivanu Lozici (96 str.) podijeljen je u pet cjelina: Život i djelo; Razdoblje 1926.-1935. -dolazak u Zagreb, studij na ALU, boravak u Parizu; Razdoblje 1935.-1937. - povratak iz Pariza, odlazak u Split; Razdoblje 1937.-1940. - najplodnije razdoblje; te Razdoblje 1940.-1943. - posljednje godine umjetnikova rada i života.
Uz reprodukcije skulptura i crteža, bibliografiju i popis izložaba u monografiju su iz bogate Lozičine korespondencije uvrštena zagrebačka pisma bratu Anti, kojega je od milja zvao Miko, te jedno pismo roditeljima u kojem žali što je limun pred kućom u Bufalu prozebao, ali misli da će ponovno baciti mladice ako mu deblo nije prozeblo.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati