Odlazak Putina: Tiranin sišao s glavne pozornice na sporednu
VLADIMIR PUTIN, čovjek koji danas silazi s mjesta ruskog predsjednika, kontroverzna je osoba. Čovjek koji je proteklih osam godina vladao čvrstom rukom nad jednom od velikih svjetskih sila, na ovim je prostorima često smatran hrabrim pojedincem koji se odupire Zapadu. Istina je, ipak, bitno drukčija. Brojke i analiza pokazuju kako se radi o tiraninu koji je svojoj državi nanio daleko više šteta nego koristi, a s tim će nastaviti preko Dimitrija Medvedeva, svoje marionete.
Putin svoju narodnu podršku od gotovo 80 posto može zahvaliti vještom propagiranju dva mita o svojoj autokratskoj vladavini. Jedan je onaj o tome kako je Rusija za njegovo vrijeme doživjela ekonomski procvat i postala daleko sigurnija nego što je bila u razdoblju poludemokratske vladavine Borisa Jeljcina u razdoblju do 1999. Svrha tog mita je uvjeriti Ruse u nešto što jednostavno nije istina. Drugi je mit onaj o zlom Zapadu koji želi zlo Rusiji. Njegova je temeljna svrha stvaranje paranoje i isključivanje kritičkog mišljenja kod pučanstva.
Mit o Putinovoj zasluzi za ekonomski prosperitet pobijaju brojke i bilo kakva dublja analiza. Naravno da je usporedba Putinove s Rusijom u ranim '90-ima na strani Putina. Raspad SSSR-a i stvaranje 15 novih država bacilo je cijelu regiju u recesiju, a oporavak je počeo tek nakon reformi za liberalizacijom tržišta, stabilizacijom gospodarstva i privatizacijom. Njegova brzina u cijeloj je regiji ovisila o brzini usvajanja reformi. Rusija je u razdoblju od kraja komunizma pa do 1998. plesala između usvajanja opsežnih reformi i nalaženja brzih i jednostavnih rješenja, s ogromnim utjecajem države na gospodarstvo, nadoknađujući deficite zaduživanjem. To je uspijevalo dok god su cijene nafte bile visoke, ali kad su one pale u razdoblju između 1997. i 1998. ruska je vlada praktički bankrotirala. Ozbiljna ekonomska kriza navela je lijevu vladu Jevgenija Primakova, koju je Jeljcin postavio nakon financijskog kraha, na provođenje ozbiljnih reformi. Paradoks je da je upravo ta socijalistička vlada bila zaslužna za rezanje utjecaja države u gospodarstvu, zbog čega se rusko gospodarstvo i počelo oporavljati u 1999.
Rast cijena nafte glavni je razlog za Putinovu moć
Putin je samo nastavio s reformama koje je vlada prije njega uvela. Tu je već vidljivo da Putinov dolazak na vlast nije značio konsolidiranje ruskog gospodarstva. Isto tako vidljivo je da za lošije stanje ruskog gospodarstva prije Putina nije kriva isključivo zaslužna demokratizacija Rusije. Dapače, upravo je demokratizacija i označila početak konsolidiranja gospodarstva. Putinu se, ukratko rečeno, osmjehnula sreća kad su cijene nafte počele rasti brzinom kojom rastu danas. Taj neprekinuti rast počeo je 2002., a nastavlja se sve do danas, sa cijenom nafte koja probija rekorde nekoliko puta mjesečno. No, masivno vezanje ruskog gospodarstva za sirovine moglo bi se pokazati iznimno opasnim ako cijene nafte padnu (zadnjih nekoliko godina kontinuiranog rasta cijena nafte nipošto ne znači da će se to događati vječno). Niti jedan drugi sektor ruskog gospodarstva za Putina nije doživio značajniji rast. No, čak je upitno i koliko je Rusija mogla profitirati od visokih cijena nafte da nije bilo Putinove eksproprijacije tog sektora.
Najpoznatiji je primjer otimanje i kasnija prodaja naftne kompanije Jukos (koja je vrijedila oko 100 milijardi dolara izraženo u današnjem novcu) državnom divu Gazpromu. Preostale naftne kompanije su ili natjerane da prodaju svoje udjele u profitabilnim projektima Gazpromu, ili ih se još uvijek tjera na to. Državne uredbe su zajedno s ovakvim potezima istodobno sprečavale strano ulaganje i pretvorile profitabilni energetski sektor u mašineriju koja puni državnu kasu i džepove oligarha odanih Putinu. Sve kompanije pod državnom kontrolom unatoč najvišim cijenama sirovina u povijesti posluju slabije od tržišnih očekivanja.
Putinova Rusija kaska za regijom
U usporedbi s ostatkom regije, Putinov je učinak katastrofalan. 2000. Rusija je bila na drugom mjestu u regiji po gospodarskom rastu. 2005. bila je 13., ispred Kirgistana i Ukrajine. Rusija je u razdoblju od 1999. do 2006. na devetom mjestu po prosječnom rastu. Takvi rezultati teško da se mogu nazvati ohrabrujućima, a činjenica jest da uvođenje autokratskog sustava nije uzrokovalo globalni rast cijena energenata, na kojemu rusko gospodarstvo danas jaše.
Jednako tako, Rusija teško da je sigurnija zemlja otkad ju vodi Putin. Dapače, za njegove vladavine dogodila su se dva najveća teroristička napada u povijesti te zemlje - Nord-Ost incident 2002. u Moskvi, u kojemu je poginulo 300, i masakr u školi Beslan 2004., u kojemu je poginulo 500 ljudi. Zajedno s tim broj ubojstava se povećao za 2000 u usporedbi s razdobljem prije Putina, Rusi više piju, imaju najveću stupu HIV-a izvan Afrike, demografija je pogoršana, zajedno s prosječnim životnim vijekom.
Rješavanje neposlušnih oligarha
Ipak, gotovo niti jedan od nabrojanih podataka ne škodi Putinovoj popularnosti. Za to se Putin počeo starati čim je zasjeo na vlast. Prvo što su Putin i njegov krug lojalisti izveli bilo je uspostavljanje kontrole nad medijima. Jasnu poruku svima koji bi se protivili tom planu poslao je protjerivanjem oligarha Borisa Berezovskog iz zemlje 2001. Berezovski, vlasnik jedne od najvećih medijskih kuća, optužen je 2001. za korupciju, ali je pobjegao u Veliku Britaniju, u kojoj je dobio politički azil. Vladimir Gusinski, vlasnik još jedne medijske kuće, pokušao se suprotstaviti Putinu, ali izgubio je i svoju televizijsku stanicu i svoje novine. Dodatna kampanje zastrašivanja stavila je gotovo sve medije, osim nacionalnih novina "Novaja Gazeta" i radio stanice "Eho Moskvi". Od Putinovog dolaska na vlast ubijen je 21 novinar, a jedan je izvršio "samoubojstvo" nakon što je kupio naranče, da bi se nakon toga popeo na četvrti kat svoje zgrade i skočio s nje.
Ruskim oligarsima poslana je jasna poruka na primjeru Mihaila Hodorkovskog, bivšeg vlasnika Youkosa i najbogatijeg čovjeka u Rusiji. On je 2003. uhićen pod optužbama za prijevaru i utaju poreza, a 2005. je osuđen na 10 godina zatvora. Zajedno s njim palo je i 9 njegovih najbližih suradnika. Osim što je rušenjem Hodorovskog osigurao kontrolu nad Jukosom, Putin je postigao i dodatna dva cilja. Pokazao je ostalim oligarsima da se neposlušnost neće trpjeti, a narodu je dao žrtvenog janjca za socijalnu nejednakost (oligarsi su za vrijeme Jeljcina osigurali ogromna bogatstva i time navukli bijes javnosti).
Uspostavljanje kontrole nad svakom opozicijom
Preko kontrole medija Putin je uspio osigurati nestanak društvene opozicije dok je gušio rad stranaka i nevladinih organizacija. Istodobno je povećavan utjecaj predsjedničke moći nad kontroliranjem države, a potezima kao što su postavljanje regionalnih guvernera direktno od strane predsjednika smanjen je utjecaj izborne demokracije i federalizma. Nasilno gušenje prosvjeda Druge Rusije, oporbene organizacije pod vodstvom Garija Kasparova, kao i stavljanje pod kontrolu svih oporbenih stranaka zajedno s gore navedenim potezima osigurali su Putinovoj stranci Ujedinjena Rusija dvotrećinsku većinu u Dumi (parlamentu) na proteklim izborima. Za vrijeme Putina državna administracija se udvostručila i sada zapošljava 1,5 milijuna ljudi. Uz gušenje medijske i političke opzicije, gušena je i civilna, putem donošenja zakona koji je omogućio teroriziranje nevladinih organizacija koje vlada i predsjednik smatraju "pretjerano političkima". Kao žrtve ove kampanje pali su i padaju OSCE, Institut za otvoreno društvo Georgea Soroša, zajedno s još nekima.
No, Rusi i dalje vjeruju Putinu, s obzirom da im je standard bolji nego ikad prije. Stoga odustaju od nekih temeljnih demokratskih sloboda, uvjereni da ih Putin vodi prema svjetlijoj budućnosti. On dodatno propagira paranoju od Zapada koji Rusiji želi zlo, iako se teško može reći da Zapad potiče sukobe s Rusijom. Prije bi se reklo da je obratno. Europska unija se ni ne pokušava oduprijeti ruskim prijetnjama o zaustavljanju opskrbe plinom, a SAD pod pritiskom kampanje na Bliskom istoku zapravo prepušta Rusiji regiju. Putin ipak svako malo odluči zveckati oružjem kad mu se ukaže prilika, kao što je vidljivo na primjeru postavljanja raketnog štita u Poljskoj i Češkoj. Paranoja je, kao što možemo vidjeti na primjeru vlastite države, jedno od najjačih oružja za kontrolu vlastitog stanovništva.
Sve nabrojano vrlo jasno ukazuje na to da danas s mjesta predsjednika ne silazi "malo tvrđi predsjednik", nego tiranin s maskom tvrdolinijskog demokrata, tiranin koji će svoj čvrsti stisak nad Rusijom nastaviti držati preko svoje lutke Dimitrija Medvedeva. Koliko štete će nanijeti Rusiji u budućnosti, ostaje nam za vidjeti.
Jovan Dragišić
Foto: AFP
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati