Foto: Index, FAH

PISALI smo opširno o državi koja doslovno uništava privrednike – od hrpe poreza preko drakonskih kazni do sasvim suludih odluka – pa je eto nedavno jedna poduzetnica bila prisiljena, zbog zahtjeva činovnika otvoriti skladište za svoju robu. Jer, ona prodaje, pa mora imati skladište. Činovnike se nije dojmila činjenica da žena prodaje elektroničke knjige, dakle PDF zapise. Skladište mora biti i točka.

Državna uprava se prema poduzetnicima ponaša užasno, političari ih gledaju kao one odakle mogu isisati još koju kunu za „svoje“ birače, a sami radnici u svemu tome prolaze svakako. Nezaposlenih je puno i previše.

No, da li je ovaj broj nezaposlenih posljedica samo loše politike ili loše privrede? Nije. Pola hrvatskih nezaposlenih nikada neće dobiti pristojan posao. Jednostavno – nemaju nikakve kvalifikacije koje su potrebne na tržištu rada. Nikome, ali baš nikome danas kao radnici ne trebaju, čak ni za minimalac. Pa stoga, postavimo malo „pilu naopako“ i pogledajmo kakva je struktura preko 200.000 ljudi koji traže posao.

Porazni statistički podaci

Hrvatskom zavodu za zapošljavanje možete prigovoriti svašta, ali ne i statistiku – usuđujemo se reći da su njihovi statistički bilteni, uredno dostupni u PDF formatu, jedni od najboljih koji se mogu dobiti od hrvatskog javnog sektora. Zadnji koji je dostupan je Mjesečni statistički bilten od lipnja ove godine (nezaposlenih je tada bilo nešto više, radi sezonskog zapošljavanja).

U tom Biltenu se može pronaći tužna istina – nekih pola nezaposlenih je danas potpuno nezapošljivo. To su ljudi koji osim posla tipa sezonskog konobara ili pomoćnog radnika na građevini (što se može obavljati dok je čovjek fizički sposoban, a i pomoćnih radnika treba sve manje), jednostavno nemaju kvalifikacije za bilo kakav posao.

Potkraj lipnja 2016. u Hrvatskome zavodu za zapošljavanje bila je evidentirana 219.491 nezaposlena osoba. Ogroman broj – definitivno, to je više od jednog Splita, kada uključimo da će se brojni sezonci tijekom listopada vratiti među nezaposlene – to je cijeli Kaštelanski bazen, dakle Split, Kaštela i Trogir zajedno! To su složit ćemo se, užasne statistike. No, kada krenemo dalje, dolazimo do tužnog zaključka – mnogi, ako nešto sami bitno ne promijene, nikada neće dobiti posao.

Mjesečni statistički bilten navodi: „U obrazovnoj strukturi nezaposlenih najbrojnije su bile osobe sa završenom srednjom školom za zanimanja u trajanju do 3 godine i školom za KV i VKV radnike (66.786 ili 30,4 %), a slijede osobe sa završenom srednjom školom za zanimanja u trajanju od 4 i više godina i gimnazijom (60.955 ili 27,8 %), osobe sa završenom osnovnom školom (47.244 ili 21,5 %), osobe sa završenim fakultetom i akademijom (17.332 ili 7,9 %), osobe bez škole i s nezavršenom osnovnom školom (14.017 ili 6,4 %) te osobe s prvim stupnjem fakulteta, višom školom i stručnim studijem (13.157 ili 6,0 %).“

Mjesečni statistički bilten HZZ-a za lipanj te podatke navodi i grafički:

Preko četvrtina nezaposlenih nema nikakve kvalifikacije

Punih 14.000 ljudi nema završenu osnovnu školu, a kada se njima dodaju oni koji imaju samo završenu osnovnu školu – dobivamo preko 50.000 ljudi. Jedan cijeli grad traži posao, a nema ni onu dvogodišnju srednju potrebnu za PKV radnike. Znate kada će ti naći posao – nikada. Uglavnom ne mogu ni ići vani raditi – jer ne znaju ni osnove stranog jezika.

Reći će neki – nekada to nije bilo problem. Nije, jer su radnici s osnovnom školom često radili na traci – postojali su pogoni koji su proizvodili relativno jednostavne proizvode poput igračaka i prihvaćali radnu snagu bez ikakvih kvalifikacija, uz par tjedana obuke. Međutim, takve poslove može raditi par milijardi ljudi – i tamo gdje se danas to radi, mjesečna plaća je u razini naše socijalne pomoći.

Hrvatska je previše razvijena zemlja za takav tip proizvodnje. Fizikala i pomoćni radnici? Kome danas uopće trebaju u velikom broju? Nekada su radnici uredno ručno kopali tamo gdje nije mogao veliki bager – primjerice kanale za cijevi. Kada su se prije 20-tak godina pojavili mali bageri za takve poslove, učinili su revoluciju – zamjenjuju valjda desetak radnika s lopatama i drugim ručnim alatima.

Ima li tvornica i traka i u zemljama skuplje radne snage? Ima, zanimljivo je da se dio klasične industrije iz Kine vratio u SAD, zemlju visokog standarda i visokih radničkih plaća (usput ako čitate o broju siromašnih u SAD – to je po njihovim standardima, gdje biste s hrvatskom nadprosječnom prosječnom plaćom bili unutar siromašnih). Ali vratio se onaj dio industrije koji traži visoku kvalitetu i preciznost, tipa izrade preciznih dijelova dizel-motora. A za takve stvari vam trebaju školovani radnici.

Ostala radna mjesta gdje su mogli raditi radnici bez kvalifikacija – nestaju. Portiri, operateri na kućnim centralama – sve to polagano nestaje. Čak i poslovi čišćenja – nije daleko dan kada će dobar dio toga obavljati roboti, koji uredno već usisavaju po kućama.

Ispod četiri godine srednje škole – vrlo je teško naći posao

Najveća grupa nezaposlenih su oni sa srednjom školom za zanimanja u trajanju do 3 godine i školom za KV i VKV radnike. Obzirom kada su škole za KV i VKV radnike davno nestale njih možemo izbaciti iz analize (VKV je uostalom često značilo i pet godina škole – četiri srednje i godina specijalizacije).

Dakle, preko 66.000 nezaposlenih ima dva ili tri razreda srednje – koliko je to danas dovoljno? S tri razreda srednje smjera vozač istina možete voziti taksi ili UBER. Dok ne dođu samovozeća vozila, što više nije daleka budućnost.

Nadalje, s tri razreda srednje možete biti i trgovac, to je smjer od tri godine (komercijalist je već četiri). U Hrvatskoj ima definitivno puno zaposlenih u sektoru trgovine – no da li će trebati novih ljudi? Ne toliko puno. Razlog je jednostavan – automatizacija. Jedini razlog zašto nije kod nas uzela maha je to što je radna snaga relativno jeftina, inače bi imali kao i u Austriji 10 automatskih blagajni i možda jednu „ručnu“. Dodatno, sve više se naručuje online – pitajte mlađe koliko idu po trgovinama, a koliko koriste online prodavaonice.

Online prodavaonica ne treba trgovca. Europska unija već pomalo sprema regulativu kojom će prisilno spustiti cijene međunarodnih pošiljki unutar EU, slično kao što je napravila s cijenama roaminga. Jer glavni problem online trgovine u Europi su visoke poštarine koje više nemaju ekonomskog opravdanja već su rezultat oligopola. Virtual reality uređaji još će online kupovinu učiniti zanimljivijom. Takva trgovina treba komercijaliste, treba ovlaštene računovođe (to je već viša), treba web-dizajenere, informatičare koji odražavaju server, one koji osiguravaju sigurnost transakcija i još hrpu zanimanja, ali trgovce ne treba. Dobar dio tih novih zanimanja jesu srednja, ali četverogodišnja s nekoliko certifikata i stalnim usavršavanjem.

U ne baš tako skoroj budućnosti – ne da nema šanse da se oni s dvogodišnjim i trogodišnjim srednjim školama zaposle, nego će ih još biti i više nezaposlenih. Hrpa njihovih zanimanja se promjenom tehnologije – gase.

Iz cijele ove priče izuzimamo one koji „znaju s rukama“. Iako je i tu tehnologija učinila svoje – pa stanove uglavnom bojimo sami jer današnje boje ne trebaju stručnjaka za pripremu, dobar keramičar, pećar (slaganje kalijevih peći), plinomonter drvodjelja i slična zanimanja – uvijek će dobro prolaziti. Plaće takvih stručnjaka približiti će se onima na zapadu jer ih ima malo – a to znači primanja iznad recimo visokoškolovanog nastavnika u školi. Ako budemo pametni pa dovučemo jahte u naša zimovališta – potrebe za onima koji znaju obrađivati drvo, metal ili plastiku biti će debelo iznad ponude, a to znači i vrlo pristojna primanja. Kako smo turistička zemlja – dodajmo ovdje i kuhare i slastičare, njih će trebati sve više, a kako u svom poslu ne trebaju tečno znati jezik, odlaze vani i plaće će im biti sve veće.

Gimnazija bez faksa – put u nezadovoljstvo

Nešto ispod 10.000 nezaposlenih ima diplomu – maturant gimnazije. Budimo jasni – imaju doslovni ništa. Maturant gimnazije, jasno se kaže u dokumentima, nije radna kvalifikacija. Gimnazija je samo i isključivo priprema za fakultet. Istina, i oni se zapošljavaju. Znate li kojih je 10 top-zanimanja gimnazijalaca?

Portal srednja.hr se potrudio saznati, pa čitamo: „Osobe koje su u 2015. godini izašle iz evidencije nezaposlenih, a imaju razinu obrazovanja gimnazija tako su se najviše zapošljavale na sljedećim zanimanjima: prodavač, konobar, administrativni službenik, čistač, pomoćni konobar, recepcioner, radnik na proizvodnoj liniji, sobar te pomoćni kuhar.“

Recepcioner je jasno – znaju dosta jezika. Ostalo – poneko tajničko mjesto (gdje se manje zna od komercijaliste, koji je ipak učio i osnove računovodstva), te poslovi tipa konobara, a to u Hrvatskoj uglavnom znači – kakav kafić ili slično jednostavno mjesto za minimalnu plaću (i to dok ste mladi), jer ugledniji restoran će ipak uzeti školovanog konobara.

Gimnazijalci znaju i latinski, pa uredno u kafiću možete pitati i na tom jeziku. Uglavnom, završiti gimnaziju i ne krenuti na faks definitivno je iznimno glupa životna odluka. A ljudi s tom kvalifikacijom je punih 10.000. Njima je svaki nađeni posao upravo – lutrija.

Više škole i fakulteti

U cijeloj ovoj analizi se nismo ni takli viših škola i fakulteta. Nekada je bilo fora imati primjerice upravno-pravnu, jer je to značilo zapošljavanja na mjestu tajnika općine ili kakvom drugom nekada vrlo zanimljivom administrativnom mjestu. Danas ih ima tisuće nezaposlenih, jer većina će radije zaposliti pravnika s punim fakultetom. To je samo jedan primjer.

Kada govorimo o suficitarnim zanimanjima, mnogi se odmah sjete filozofskih fakulteta – što je prilično pogrešno. Onih s čistom filozofijom ima naime iznimno malo nezaposlenih – prilično su upotrebljivi i odnosima s javnošću i hrpom drugih poslova, a filozofski fakulteti školuju i nastavnike jezika – koji trenutno rade prekovremeno. Istina, ima i smjerova tipa novinarstva, gdje većina nikada neće naći posao u struci – jer novi mediji ne funkcioniraju kao stari – suvremeni medij ima vrlo malo profesionalnih novinara, no široku mrežu vanjskih suradnika. I tu se kotač povijesti također neće vratiti natrag.

O tome da neki danas predaju zastarjela znanja i da student onda zna vrlo malo toga kada iziđe iz veleučilišta ili fakulteta – to je već sasvim druga i vrlo ozbiljna tema. Naravno ima i onih koji se zaista potrude – pa se to vidi i na rezultatima zapošljavanja njihovih studenata. Poneki imaju većinu studenata zaposlenih u roku od pola godine – ako nešto upisujete, zatražite statistiku.

Ono što nam generalno nedostaje – jesu tehnički stručnjaci. Svi i dalje viču kako bi nekakve „tvornice“, koliko ono stručnjaka za robotiku imamo? Tvornica u Europi, u ovom stoljeću naime mora biti robotizirana tvornica.

Gdje je problem?

Problem je u državi i političarima – jednostavnu informaciju da pola nezaposlenih u Hrvatskoj neće nikada naći pristojan posao, a da će se još i mnogi naći među nezaposlenima jer će njihova zanimanja nestati – neće vam reći nitko od političara. Neće to ni spomenuti – jer ljudi ne vole čuti istinu, radije će slušati populističke bajke kako će se nekim „reformama“ sve popraviti. Neće. Onaj tko nema kvalifikacija – nema što danas raditi.

Hrvatska država je već napravila hrpe grešaka ovakvog tipa – nitko se nije strateški uhvatio činjenice da su deseci tisuća radnih mjesta u tekstilnoj industriji nestali. Nema tu ništa posebno teško za razumjeti – muške košulje, da uzmemo kao primjer, prodaju se s porezom i carinom za 130-150 kuna. Dakle, u to ide i PDV i čak carina, i prijevoz iz Azije i zarada uvoznika, špeditera, trgovca – koliko koštaju u proizvodnji? Koštaju 30 ili 40 kuna, ne više. U Hrvatskoj nitko to nije jasno i javno rekao ljudima, a kamoli da je pokušao neku izlaznu strategiju – i sada su ti deseci tisuća radnika u kojekakvim prijevremenim mirovinama i na rubu egzistencije.

Imamo novi primjer ostalom – svima je jasno, čak i sindikatima, da „ručni“ sustav naplate na autocestama neće vječno – i sada umjesto da država već hvata kako iz Europskoj socijalnog fonda izvući novce i odmah sada napraviti plan što s par tisuća ljudi – čeka se. I onda kada dođe tehnološka promjena, ti ljudi, umjesto da imaju nova zanimanja i neke nove mogućnosti rada (evo primjerice od slovenske do srpske granice nemate pristojnog motela uz cestu!) – ti ljudi mogu na socijalnu pomoć.

A tko će je uplaćivati? Koliko ljudi uopće radi? Ako znate da će se radna mjesta ugasiti, a hoće, onda je zločin prema ljudima ne krenuti u njihove prekvalifikacije!

Da ne spominjemo što bi se dogodilo da netko kaže kako 10 srednjih škola treba potpuno promijeniti programe, pa sada umjesto trgovaca trebamo robotičare i precizne mehaničare. Pa bi onda politika: „Što ćemo s ovim nastavnicima? Pa nemamo nastavnika tehničkih predmeta! Treba platiti inženjere da predaju! I ravnatelj je član moje stranke, gdje s njime?“ U cijeloj hrpi takvih „bitnih“ pitanja – zaboravi se najvažnije – djeca. Ona će dobiti zastarjela zanimanja, ali to će biti problem nekih budućih vlada. I upravo radi ovakvih stvari – stalno, ali stalno zaostajemo.

I na kraju – što napraviti s ovom užasnom obrazovnom strukturom – pa kako su ti ljudi često na trošku države, tj. poreznih obveznika, i ako budu nezaposleni ostati će kao socijalni slučajevi o trošku poreznih obveznika – država bi recimo onima koji žele mogla davati vaučere za daljnje školovanje, a novce bi onda vratili kada i ukoliko se zaposle u novoj struci. Što se tiče onih koji se ne žele usavršavati – njihov problem prvenstveno, svijet neće zaustaviti automatizaciju jer se nekima ne mili knjiga.

Nikoga u svijetu gdje se uči iz tableta jer su tiskane knjige teške i skupe, u kojem se više ne uče ni pisana slova, ali se već od prvog razreda radi na informatici i robotici (no naravno i razvoju drugih, primjerice umjetničkih vještina) – nikoga u tom svijetu ne zanima što Hrvatska ima obrazovni sustav sukladan potrebama od prije pola stoljeća. I što se to nitko ne usuđuje reći – jer nitko to ne želi čuti.