Predstavljanjem knjige kolumna Zorana Ferića "Otpusno pismo" danas je označen i početak ciklusa tribina Hrvatskoga društva pisaca (HDP) koje će se održavati u novim prostorijama toga društva na zagrebačkome Gornjem gradu.

U Ferićevoj najnovijoj knjizi, objavljenoj u izdanju zagrebačke nakladničke kuće "Profil," sabrano je 50-ak kolumni koje je autor pisao iz tjedna u tjedan počevši od prosinca 2000. u "Republici", a nastavio ih je pisati u "Nacionalu" do listopada 2003.

Po riječima književnika Miljenka Jergovića ta je Ferićeva knjiga drukčija od "nepodnošljivoga niza knjiga sabranih kolumni novoga hrvatskog kolumnizma koji nema veze s kolumnistima tipa Tenžere ili Mandića".

Naime, Jergović smatra da je Ferić učinio nešto što "hrvatski urednici strašno nevole - pisao je kolumne kao osobni doživljaj i tumačenje svijeta, odnosno kolumne o vlastitu doživljaju vremena pri čemu nadnevci nisu važni bez obzira na to kakve su teme i njihova aktualnost". Pri tomu, dodao je izbor tema, među kojima su i Thompson, skinheadsi ili bolesnici, ali oni pravi koji su u bolnicama, nije neočekivan več je za Ferića prilično očekivan i prirodan.

I književnik Dalibor Šimpraga ima, kako je rekao, stanovitu averziju prema knjigama kolumni, ali ističe da su Ferićeve kolumne izvan standarda te da su više eseji tako da je prije riječ o štivu koje će se čitati kao knjiga eseja.

Urednik Drago Glamuzina rekao je da je knjiga "rigorozan odabir" 50-ak od 170 Ferićevih kolumna u kojima autor komentira stvarnost s nekoga svog "očišta". Rekavši da je Ferić promijenio i naslove kolumni koje su birali redaktori kako bi oni postali više književni.

Po njegovim riječima, "Otpusno pismo" važno je i za pozicioniranje Ferića kao pisca kojemu se nakon knjige "Smrt djevojčice sa žigicama" zamjeralo da je previše groteskan.

U tomu smislu, "Otpusno pismo" je i svojevrstan odgovor na te kritike jer zbog tekstova koji, primjerice, govore o lažnomu biskupu, lažnomu liječniku ili krađi jajnih stanica ne stoji prigovor da Ferić ne piše o hrvatskoj stvarnosti nego je u njima izražen autorov "dar prepoznavanja iščašenih trenutaka u toj stvarnosti".

I dok autor priznaje da se "bojao pisati" knjigu kolumna, dodaje kako je strah postupno nestajao kad je počeo birati tekstove i naslove za njih i tako se "na drugi način uživio u tekstove".

(Hina) xip yaz