Ratoborni Milanović se razmahao na sve strane pa pobjegao od borbe
Foto: Milivoj Keber / Cropix
ZORAN Milanović postao je iznenada jako ratoboran. Razmahao se u zadnja dva dana, ali kad je već odlučio na nekoga udariti, poželjno bi bilo da barem stisne šaku. Ili makar priđe onome koga je odlučio odalamiti. Ovako, sve se pretvara u teatralno mlataranje koje može uznemiriti tek one najplašljivije. A Jadranka Kosor i Milan Bandić definitivno ne spadaju u tu kategoriju.
Predsjednik SDP-a odlučio je u srijedu navečer odbiti sporazum Kosor-Pahor, zato što mu se u njemu nisu svidjele neke stvari. "Sporazum sadrži neke elemente koje još treba razmotriti", izjavio je Milanović nakon sastanka u Banskim dvorima, iznenadivši čak i neke predstavnike oporbe. A onda je izrekao rečenicu koja dovodi u pitanje autentičnost takve odluke: "Zanima me što o njemu misli i predsjednik Mesić".
Što Milanovića briga što misli Mesić?
Zašto bi predsjedniku najjače oporbene stranke, čovjeku s dugogodišnjim stažem u vanjskoj politici i političaru s gomilom stranačkih eksperata na raspolaganju, bilo bitno što o tom sporazumu misli šef države? Zar je Mesić možda predsjednik SDP-a? Ili je Milanović želio tom najavom dati posebnu težinu svom protivljenju sporazumu o navodnom kontaktu Slovenije s otvorenim morem? Ili tek privući pažnju javnosti.
Kao što je njegov predsjednički kandidat Ivo Josipović izgubio dio vlastite političke osobnosti tvrdnjom kako će se kao šef države konzultirati sa šefom stranke, tako je sada Milanović - političar koji se hvali da će biti budući premijer - pokazao slabost poručujući da mu je više stalo do Mesićeva, nego vlastitog stava o sporazumu.
I što sad kad je Mesić podržao sporazum?
Ruku na srce, pohvalno je što je predsjednik stranke koja godinama nosi križ Račanova parafa bio iznimno oprezan u vezi bilo kakvih teritorijalnih ustupaka. Kao što je pohvalno njegovo skretanje pozornosti na licemjerje HDZ-a koji se javno kune u jedno, a iza zatvorenih vrata potpisuje nešto drugo. Ali tko više mari za Milanovićevu ratobornost, kad su svi - na čelu s njim - na kraju čekali Mesićev pravorijek?
I što se na kraju dogodilo? Šef države u četvrtak popodne izjavljuje kako podržava arbitražni sporazum sa Slovenijom. Četiri sata kasnije to isto priopćava i Zoran Milanović. Drugog izlaza očito nije bilo, kad je Mesić već izjavio to što je izjavio.Onda slijedi kompromisno obrazloženje: podržat će sporazum ako se Kosor ispriča zbog demagogije. Ali neće to učiniti na sastanku s Kosor, već u Saboru. Tako se razmahao da uopće ne vidi metu koju želi udariti.
Poziva na tuču pa se ne pojavi
Na sličan način, Milanović je tjednima najavljivao žestoki obračun sa svojim gradonačelnikom Milanom Bandićem u Gradskoj skupštini. Poručio mu je da njegovi vijećnici neće dići ruku za rebalans gradskog proračuna, baš kao ni za referendum o maksimirskom stadionu. Napeto se u četvrtak iščekivao"fajt" dvojice najjačih SDP-ovaca. I što se onda dogodi? Milanović se uopće nije pojavio na sjednici! Gdje se raspravljalo o tako važnim stvarima kao što je proračunska rupa od 800 milijuna kuna.
Umjesto toga, pustio je Milana Bandića da bahato poručuje stranačkim kolegama da će ga morati trpjeti na mjestu gradonačelnika ("Morat ćete progutati žabu koliko god vam je to teško"), pa čak da im se naruga izjavom kako se "teško nositi s teretom vlasti i da to mogu samo neki, a drugi kad uspiju slučajno doći na vlast, poplava ih odnese za nekoliko godina".
Milanovića nije bilo u skupštini da uzvrati Bandiću. Da ga pozove na red. Da stane na čelo svojih vijećnika i realizira one prijetnje koje je velikodušno slao preko novina. Na kraju je njegov rat dobila - stranačka pješadija. Doista je lako biti general poslije tuđe bitke.
Opet, namjera je bila plemenita. Bandića zaista treba napokon (premda kasno) dovesti u red, ali realizacija je ponovno bila nikakva. Milanović se opet razmahao, samo što se ovoga puta nije čak ni približio protivniku.
Zašto je namjera važna? Zato što je često nema
Ako se pitate zbog čega je potrebno kod Milanovića isticati čak i namjeru, onda valja podsjetiti na slučajeve kad te namjere uopće nije bilo. Uzmimo najnoviji slučaj borbe HRT-ovih novinara protiv Vanje Sutlića.
Dok se na tom slučaju već danima lomi pitanje zaštite slobode i radnih prava novinara, slobode govora i medija, digniteta javne televizije i čega sve ne, predsjednika SDP-a nema ni od korova. Novinarima daju podršku mnogi stranački čelnici, međutim od svega toga glasnija je šutnja šefa oporbe.
Zašto bi se bunio protiv Sutlića, kad ga može lijepo nazvati telefonom?
On se angažira kad njemu odgovara. Recimo, kad vidi neki loš prilog u Dnevniku, potuži se preko telefona Vanji Sutliću i zauzvrat dobije intervju jedan na jedan s - pazite sad! - Dijanom Čuljak. Kad mu se, pak, ne svidi neki od novinara koji prate stranku, traži od glavnog urednika da ga makne sa sektora. Tako se to radi. Telefonom, na ručku, preko posrednika. Nikako s političke govornice.
I tako, doista je pohvalno da je Milanović dovodio u sumnju Kosoričin potpis na sporazum kojeg stručnjaci nazivaju lošijim od sporazuma Račan-Drnovšek, ali bi isto tako bilo dobro da je to ujedno bilo njegovo, odnosno stranačko mišljenje. Pohvalno je i da je pokrenuo bitku protiv Bandića, ali bi isto tako bilo bi dobro da se u nju i sam upustio. A kad se već upušta u (zakulisne) obračune, bilo bi poželjno da to ne čini samo kad njega nešto zasvrbi, već i onda kad su u pitanju i širi interesi.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati