Sanaderov pokret plaši Hrvate
VIŠE nema nikakve sumnje: Ivo Sanader odlučio je svoju zajednicu iz stranke opet pretvoriti u pokret. Neizvjesna predizborna kampanja i panični strah od gubitka vlasti probudili su u šefu HDZ-a iskonski nagon da se pobjegne iz političkog centra i utočište pronađe u toplom okrilju klerikalne, nacionalističke desnice. U krdu možda smrdi, ali barem je toplo.
Tako i Sanader sada s radošću prihvaća užad spasa koju mu dobacuju biskupi na čelu s vojnim ordinarijem Jurjem Jezerincem. Baca sve karte na bosansku dijasporu kojoj je prije dvije godine okrenuo leđa i posvađao ih međusobno. Zato sada povlači za rukav svakog sportaša koji je spreman agitirati, pri čemu je takva klasična HDZ-ova kampanja iz 90-ih kulminirala najnovijim oglasima u kojima se zloupotrebljava nogometna reprezentacija Hrvatske, ali i najbogatiji i najsnažniji nogometni klub Dinamo. A Sanader je, da stvar bude još apsurdnija, hajdukovac. U očaju se ne biraju sredstva.
Zato Sanader sada ne odustaje ni od čuvene prijetnje “povratkom komunjara”, od koje je privremeno odustao nakon izbora Zorana Milanovića, da bi polemika oko vjeronauka poslužila kao eliksir koji je “crvenu opasnost” vratio iz mrtvih. Suočen s poražavajućim rezultatima u anketama i činjenicom da je dostigao, ali ne i prestigao SDP, šef HDZ-a zaključio je da mu trebaju široke narodne mase da izbori ostanak na vlasti.
U tom smjeru savršeno će mu doći i godišnjica pada Vukovara 18. studenog, gdje će premijer moći još malo razgibati svoje zakržljale nacionalističke mišiće. Presuda trojici oficira bilo je idealno zagrijavanje koje je iz ringa izbacilo pravaše koji su računali na ulogu desničarskih tribuna, a vukovarska komemoracija tjedan dana prije izbora mogla bi biti izborni krešendo koji bi Sanadera i HDZ promovirao u pobjednika izbora. A tada bi se, računaju u HDZ-u, u pobjednički šator počeli gurati svi: od HSS-a do penzionera.
Na sličnom principu George W. Bush osvojio je drugi mandat. Plašio je ljude islamskim terorizmom i liberalizmom demokratskog protukandidata Johna Edwardsa. Tako je probudio nacionalizam i klerikalizam, natjeravši svakog radikalnog glasača iz najgore vukojebine da se zaputi na biralište i zaokruži njegovo ime. Odaziv na izbore bio je velik: Kerry je mobilizirao sve svoje birače (uplašene Bushovim drugim mandatom), ali Bush je ipak uspio iz Amerike isisati svu srž. Konzervativci su u Americi, kao i u Hrvatskoj, ipak brojniji. Sanader igra na istu kartu: probuditi nacionalističke emocije, natjerati birače da zaborave na njegovo odricanje od starih HDZ-ovih načela, na uhićenje Gotovine i proeuropsku politiku kojom je začarao čak i neke okorjele ljevičare, ali i upozoriti 88 posto katolika da SDP želi ukinuti vjeronauk u školama.
Neki politički analitičari uvjereni su da je takva Sanaderova taktika pogrešna. Oni smatraju da će njegovi tradicionalni birači ionako izaći na izbore i da nove glasove mora potražiti u centru, tamo gdje se već udomaćio u protekle četiri godine. Po čije glasove Sanader uopće ide na desnicu, pitaju se oni? Po HSP-ove? Ili možda glasove Ivića Pašalića i drugih marginalnih elemenata? Ovakvom izbornom taktikom, zloupotrebom nacionalnih simbola koji nisu vezani samo uz HDZ (nogometna reprezentacija, Dinamo, Domovinski rat), Sanader tek može izgubiti glasove umjerenih birača, koji će na dan izbora ostati kod kuće.
Pitanje je može li uopće vratiti glasove radikalne desnice, ako ih je ikada i izgubio? Sanader je previše i predugo ulagao u svoj europski imidž, da bi se sada tako bezbolno i tako uvjerljivo iz moderne stranke vratio u nazadnjački pokret. Ne samo da će time odbiti dio birača, željnih nekih modernih vrijednosti kao što je poboljšanje životnog standarda, nego bi mogao i udaljiti i potencijalne koalicijske partnere. Pravaši bi se mogli dobro uklopiti u tu priču, kad ne bi bili na rubu izbornog praga, budući da im je Sanader već oteo glasove. Srpske stranke sigurno bi pobjegle od takvog HDZ-a (iako ne treba podcijeniti njihovu ambiciju da naplate svoje glasove), a ni liberali, seljaci i narodnjaci ne bi bili previše zagrijani za podjelu tako ugrabljenog plijena.
U krajnjoj liniji, Sanader bi takvom kampanjom poništio neke vrijednosti na kojima se “prodao” među svojim europskim “prijateljima”. Teškom mukom razbio je njihovu predodžbu o HDZ-u kao tuđmanovskom pokretu, pa bi bilo kakav povratak u tom smjeru nanio štetu onome do čega mu je vjerojatno najviše stalo: ambiciji da napravi karijeru kao europski birokrat.
Međutim, najveću štetu od takve HDZ-ove kampanje, od povratka na staro, imalo bi hrvatsko društvo. Ni ovakav (navodno) reformirani HDZ nije ostao imun na stare boljke (korupcija, kontrola medija, manipulacija tajnim službama), pa se sa strepnjom može zamisliti kako bi demokracija izgledala kad bi Sanader u kampanji probudio duhove mračnih devedesetih. Mogao bio slobodno Pašalića postaviti za ministra.
No, već prvo iduće istraživanje javnog mnijenja pokazat će kako je hrvatsko biračko tijelo reagiralo na pretvaranje HDZ-a iz stranke u pokret. Ako i dalje bude zaostajao za SDP-om, to će biti dokaz da je koketiranje s nacionalističkim klerikalizmom bilo promašeno Ako pak prijeđe u vodstvo, bit će to loš znak za nastavak kampanje i naročito za ono što će uslijediti nakon nje.
Tomislav Klauški
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati