Bivša "crna ovca" središnje postkomunističke Europe, Slovačka otprije godinu dana skuplja dobre ocjene međunarodnih ulagača zahvaljujući provedbi korjenitih, ali bolnih reformi.

Ukotvljena između Ukrajine, Poljske, Češke Republike, Austrije i Mađarske, ta planinska zemlja od 5,4 milijuna stanovnika kao samostalna zemlja postoji jedanaest godina, nakon raspada nekadašnje Čehoslovačke.

U zajedničkoj državi s Češkom i Moravskom bila je od 1918., ali je njezina povijest bila dosta različita od češkog susjeda.

Dok su Česi dugo bili u vazalnom odnosu spram Austrije, Slovaci su bili slavenska manjina u nekadašnjoj Ugarskoj koji su u austro-ugarskom carstvu uspjeli postići pridruženi status. U današnjoj Slovačkoj još živi oko pola milijuna Mađara.

Slovaci govore jezikom dovoljno sličnim češkom da se ova dva naroda sporazumijevaju bez većih napora, ali su mnogo više vjerski nastrojeni od susjeda. Prema nekim tvrdnjama, s 80 posto deklariranih katolika, Slovačka je najreligioznija zemlja nekadašnje komunističke Europe nakon Poljske.

Nakon pada komunizma, na vlast u slovačkom dijelu Češkoslovačke su stigli nacionalisti i nakon neuspjeha u dogovoru oko oblika buduće federalne zajedničke države, češke i slovačke vlasti sporazumjele su se oko prijateljskog razlaza, i to bez održavanja referenduma. Ispitivanja javnog mnijenja u to vrijeme pokazivala su da je većina građana u oba entiteta bila za očuvanje zajedničke države.

Nekima je u sjećanju još živjela uspomena na efemernu slovačku fašističku državu u razdoblju od 1939. do 1945., koju je uz pomoć nacističke Njemačke stvorio diktator i katolički svećenik Jozef Tiso.

Nakon stjecanja nezavisnosti, potpunu vlast u zemlji preuzeo je vodeći nacionalist Vladimir Mečiar. No, njegovo autokratsko ponašanje i zloporabe u procesu privatizacije Slovačku su brzo udaljili od NATO-a i Europske unije.

Široka koalicija protiv Mečiara, u kojoj su bili pripadnici kršćansko-demokratske desnice, ali i ljevice, 1998. je uspjela pobijediti na parlamentarnim izborima, a koordinator tih heterogenih političkih snaga, premijer Mikulaš Dzurinda uspio je zemlju približiti euroatlantskim organizacijama.

Na parlamentarnim izborima u rujnu 2002. Dzurinda je uspio zadržati vlast na čelu mnogo homogenije koalicije desnog centra. Tad je njegova vlada pokrenula niz liberalnih reformi širokog spektra, koje su obuhvaćale područja od fiskalne politike, do zdravstvenog i mirovinskog sustava.

Ohrabreni vrlo niskim porezima i cijenom rada najnižom među svim zemljama kandidatima za EU, u Slovačku su nahrupili ulagači, osobito proizvođači automobila. Zbog toga će ta zemlja za tri godine postati najveći prozvođač automobila u odnosu na broj stanovnika.

No, ubrzano provođenje reformi, povezano sa smanjenjem javne potrošnje, dovelo je do sve većeg nezadovoljstva u zemlji u kojoj je prosječna plaća oko 225 eura (oko 1600 kuna). Izravna posljedica je činjenica da su sindikati uspjeli postići da se organizira referendum o prijevremenim izborima.

Smanjenje socijalnih prava osobito je pogodilo u Slovačkoj vrlo brojnu romsku manjinu, koja ima oko pola milijuna pripadnika. Krajem veljače oni su svoje nezadovoljstvo iskazali kratkotrajnim, ali masovnim prosvjedima i pljačkanjem trgovina.

Romi su meta otvorenog rasizma većine pučanstva. Nakon pada komunizma u toj je zajednici nezaposlenost strahovita, a životni uvjeti sliče onima iz siromašnih krajeva najnerazvijenijih zemalja svijeta.

Unatoč brojnim upozorenjima, Europska unija još nije uspjela Slovačku uvjeriti da se energičnije uhvati ukoštac s diskriminacijom među svojim građanima.

(Hina) xdam ymaš