Svi smo mi Truman Burbank
BRAĆA Joel i Ian Gold, inače kanadski psihijatri, nedavno su dijagnosticirali novu psihičku bolest i prikladno je nazvali "Truman show delusion“ ili sindrom Trumanovog showa. Oboljeli žive u zabludi da je njihov život praćen kamerama, to jest da su dijelom velikog reality showa, a članovi njihove obitelji samo glumci koji s njima komuniciraju prema unaprijed osmišljenom scenariju.
Ovo najnovije otkriće na području psihijatrije potreslo je svijet, a braća uskoro započinju i s pisanjem naučnog rada na ovu temu. Naime, bolest je dijagnosticirana kod petorice muškaraca u dobi od 25 do 34 godine i od sličnih oboljenja koja spadaju u skupinu sumanutih krivoprepoznavajućih sindroma razlikuje se po razmjerima zablude. Primjerice, Capgrasov sindrom očituje se u zabludi pacijenata koji vjeruju da su njih ili njihove bližnje zamijenili dvojnici, ali oboljeli od Trumanovog sindroma u svoju bolest uključuju cijeli svijet, a ne samo neposrednu okolinu.
Naravno, sve poremećaje ovog tipa mogli bi pripisati shizofreniji, ali kada simptomi u ovolikoj mjeri konveniraju sveopćem ludilu koje je zahvatilo svijet nakon masovki na "kastinzima" za raznorazne emisije ovog tipa, teško je ne obratiti pažnju na to koliko je život postao preslika nečeg toliko neprirodnog ili nestvarnog.
Jesmo li prolupali?
Zanimljivo je i to da film Petera Weira, unatoč svojoj popularnosti, ipak nije najnoviji nastavak Batmana ili Matrix, koji su pokupili daleko više para i došli do statusa kultnih filmova. Dakle, zanimljivo je da pacijenti ne tvrde da žive u Matrici (što je sasvim prihvatljiva zabluda koja bi savršeno sjela u već postojeće psihijatrijske obrasce) ili u Gothamu već u reality showu što je znakovito za vrijeme u kojem živimo.
Ovdje ne treba uključivati Trekkije, ljubitelje Star Warsa i ostale šmokljane koji vrlo često ne idu dalje od oblačenja u glupave opravice i usvajanja određenih životnih načela Jedija, Vulkanaca ili Hobita.
Ne, za takvo ponašanje postoji određeno objašnjenje i ono je "apsolutni izostanak života", ali nikako ne govorimo o psihozi iako je riječ o pomaknutoj skupini čudaka. Ti ljudi su i dalje svjesni da se nalaze u roditeljskom podrumu, da živote provode pred računalima i da po forumima žestoko pretresaju razliku između onih koji štuju serijal "Star Trek" i onih koji otkidaju na "Battlestar Galactica", ali kada izgubite doticaj sa stvarnošću i ponašate se kao da živite u nekoj od tih serija, stvari poprimaju drugačije razmjere.
Zagreb kao New York
Vratimo se malo u našu svakodnevicu i pogledajmo neka od lica koja nas na dnevnoj bazi opsjedaju svojim životnim pričama. Žive li oni uistinu u stvarnosti ili je ipak riječ o ponašanju koje je krenulo krivim putem? Stavimo na stranu moje površne psihološke analize i koncentrirajmo se na ono što može uočiti svaki laik.
Pogledajmo, primjerice, kolumne koje se u posljednje vrijeme sve češće pojavljuju i naslanjaju se na chick lit predloške Candace Bushnell. Autorice iz teksta u tekst pokazuju da se psihički ne nalaze u ovoj državi i ponašaju se kao da je Zagreb New York, a to je, priznat će te, poprilično velika zabluda. Žive li one u stvarnosti ili u jednoj od epizoda "Seksa i grada"?
Pogledajte kroz prozor
Ne možete živjeti u selu u kojem hodate makadamom i govoriti o vrućini gradskog asfalta. Ako se poslije 12 sati čuje samo lavež nekog avlijanera ne možete pisati o "gradu koji nikada ne spava". Ne možete živjeti u Jabukovcu i pričati o Velikoj Jabuci. Kada bi s tom pričom došli pred nekog psihijatra, čovjek bi vjerojatno zaključio da ste skrenuli, smjestio vas u luđačku košulju, nakljukao vas lijekovima i strpao u tapeciranu sobu.
Postavlja se pitanje, u kojem je trenutku takvo bauljanje postalo normalno? Kada smo to ludovanje odlučili tolerirati? Te kolumne nisu fikcija već autorski radovi koji se prodaju kao dnevnici mladih urbanih žena. Možda smo nesvjesni transformacije Hrvatske u modni i kulturni centar svijeta, ali sve ukazuje na to da se takvo što još nije zbilo. Barem ne u stvarnosti. Mogu se zamijetiti tendencije pojedinaca da takvo što prezentiraju kao činjenicu, ali ako vam netko kaže da živite u Bruxellesu, dovoljno je da pogledate kroz prozor i uvjerite se u suprotno.
Dakle, govorimo li u ovom slučaju o sindromu Carrie Bradshaw?
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati