Foto: Ilustracija

PRIJE par godina nesrećom sam prisustvovala boksačkom turniru u srcu malog, hercegovačkog gradića, u kojem su živjeli i još uvijek žive oni Muslimani koji ga usprkos svemu zovu svojim jedinim domom.  Po uvriježenim pravilima sportskih borilišta jedne rasturene zemlje, nije trebalo dugo da početna pozitivna inicijativa eskalira u nacionalističko vrijeđanje. S jedne strane ringa bio je mladić iz Sarajeva, a s druge dečko iz Splita. "Ubij Turčina" se orilo mjestimično kao proljetni pljusak, ali ipak dovoljno glasno po tribinama, ritmom savršeno uvježbanog zbora za pjevačko natjecanje.

Nakon što je unatoč nepovoljnim okolnostima, Sarajlija ipak riješio Spliću, na megdan mu je došao anonimus u liku američkog crnca. O njemu ne znam ništa, za ovu priču nije niti bitno, no već letimičnim pogledom na spomenutu osobu sasvim sigurno je bilo jasno da mu preci nisu ponikli po hercegovačkim poljima. No, dvorani to uopće nije smetalo. U društvu s ovako krivo nasađenim vrijednostima, protiv jednog Sarajlije i Uzbekistanac bi bio ultimativna zvijezda. Stoga niti ne čudi da je tamnoputi boksač pobrao sve simpatije, ostavivši raskrvavljenog Bosanca na podu, ranjenog i udarcima i odvratnim povicima, u njegovoj vlastitoj zemlji u kojoj je te noći bio straniji i od najcrnjeg stranca.

U svom vlastitom dvorištu

Jeza tih događanja potakla me je sutradan, da odreagiram iz srca Hercegovine, s jednim tekstom najgore osude viđenog, zbog kojeg mi je kasnije Sarajevo klicalo sa zanosom. A Sarajevo, znamo, svoje junake voli samo dok mu podilaze, dok mu hlade međunožje palminim lišćem i u njegovom idealu vide bezgrešnu svetost. Spomenuti tekst sam ipak napisala ponajviše zbog Muslimana koji su bili stanovnici tog grada. Koji su te večeri bili u dvorani. Koji nisu ničim i nikada zaslužili takve uvrede. U svom vlastitom dvorištu. Na za njih danas nesigurnom mjestu kojeg su odabrali za život i smrt, iako su ih u ona teška vremena zvale sigurne svjetske metropole. Pod nebom kojeg su voljeli i kojeg vole istim žarom kao i njihove etnički podobne komšije.

Godinama kasnije, Bosni i Hercegovini dogodit će se Semir Osmanagić i Zlatko Lagumdžija. Iako naizgled nespojivi, obojica će sanjati ono čega nema, kao Andrić Jelenu. Semir će vjerovati da je visočko brdo herava oblika piramida, Zlatko da je nacionalistički kotao koji puca po šavovima možebitna građanska država. Jedan pseudoarheolog, drugi pseudosocijalist, u ovoj pseudozemlji naći će naravno brojne obožavatelje svojih budalaština. Zanimljivo, prepoznavši u obojici ovih mađioničara izuzetnu viziju, wannabe javni servis zvan Federalna televizija, o "Semirovim čudima u bosanskoj dolini piramida“ imao je tjednu emisiju, baš kao što Zlatko za svoje nadnaravne iluzije ima Bakirdan - ponedjeljak u osam.

Labilna platforma

Politička piramida koju je Lagumdžija krenuo iskopavati pod ovim brdom fašistoidnog reljefa, bila je najfantastičnija ubleha za naivne da će se pobjedom SDP-a u BIH dogoditi nešto strašno veliko. Da će prosperitet zakucati na vrata kao obezglavljeni turisti u bašte nepostojećih visočkih zimmer frei iznajmljivača. Da će četnički Srbin i ustašoidni Hrvat postati suveniri neke davne prošlosti, koji će se samo moći kupiti rezbareni na štandovima, kao replike bijesnih, hedonističkih faraona. Život , međutim, traži opipljive dokaze. Piramida nema, vlasti u zemlji još uvijek nema, europske budućnosti nema. Postoji samo labilna platforma kojom Zlatko panično maše, a koja je uvjerljiva koliko i Semirova geospektralna analiza i hipoteza da je brdašce na horizontu najnovije svjetsko čudo.

Godinama kasnije, u toj i takvoj "Bosni i Hercegovini novog kova“, mokroj maštariji kvazi-socijaldemokrata i njihovih slijepih i gluhih sljedbenika, hrvatski narod kojem prijeti sustavni nestanak s ovog meridijana, konačno će složiti svoje zbunjene redove i pozvati na jedinstvo unutar razjedinjenog i korumpiranog hrvatskog političkog vrha. Peticija protiv majorizacije Hrvata koja se zadnjih dana provodi po svim bosanskohercegovačkim gradovima prvi je i veliki korak zbijenog, osviještenog hrvatskog stanovništva. Odlučni šamar u dvolična lica svih onih koji su nas posljednjih godina uvjeravali da će sve biti u najboljem redu. Posljednja linija otpora na kojoj dežuraju danonoćno neki novi klinci koji se nikada više neće dati preveslati unitarističkim lažima.

Lov na vještice

Simptomatično je da je na samom početku provođenja peticije, po bošnjačkim "čovječnim“ medijima sumanuto krenuo lov na vještice, odnosno lov na 50 Bošnjaka koji su u srcu Sarajeva potpisali imenom i prezimenom potporu Hrvatima u njihovim zahtjevima. Sa nevjericom se vaga o stavovima i psihičkoj stabilnosti tih pedeset lakrdijaša koji su mogli učiniti to svom hiljadugodišnjem narodu. Zaista, podržati svoje susjede u svojoj zemlji za konačan mir u kaosu je izdaja par excellance! Paradoksalno, ali nitko tako dobro ne zna mrziti druge kao humani zagovarači naše države za čovjeka. Država je to koliko i piramida, a više dostojanstva ima amsterdamska kurva nego čovjek koji živi u njoj. Sarajevo koje u najmekšoj svili čuva one koji će titrati njegovom licemjerju i pisati mu elegije, bez pardona će na križ okovati svoje sugrađane koji smatraju da se prema Hrvatima čine konstantno loši politički potezi.

Ili skraćeno, kad iz Hercegovine branim čovjeka Muslimana, ja sam kandidat za ljiljana zlatnog, kao i drug Želja. Istovremeno, kad iz Hercegovine kažem da čovjek Hrvat trenutno u BIH doživljava najogavnije udarce, ja sam kamenjarski fašist. Kad čovjek Musliman sve to potpiše u peticiji za čovjeka Hrvata, građanima je bliži i draži američki crnac.

Naša je nesreća nemjerljiva, a budućnost užasavajuća. Semir i dalje kopa, Zlatko još uvijek laže.