Tko su ljudi kojih se doista trebamo bojati?

Foto: Vlada.hr

TREBALO li se bojati bezličnih birokrata? Jesu li svi ovi bezimeni, uglađeni, neprimjetni i obični likovi potencijalno opasniji od svih onih diktatora i radikala, prononsiranih lopova i ponosnih cenzora?

Možda će to nekome zvučati kao svetogrđe, ali uskoro bismo mogli pustiti pokoju suzu za Tuđmanom, Pašalićem, Kutlom, Hloverkom, Bandićem, Šeksom, Hebrangom, pa čak i za Sanaderom...

Oni su bili barometri propasti. Oni su nas držali na oprezu, pratio se svaki njihov potez, skakalo na svaku njihovu grešku. Oni su bili crni gavrani pred oluju. Križevi na vratima kugine kuće.

Tko je jamio, a tko se pravio

Dok su oni bili na vlasti, znali smo na čemu smo. Dok su jamili Rojs i Kutle, nije se obraćala pažnja na Todorića, Vlahovića, Lukovića. Dok je Tuđman autokratski vladao državom, hvalilo se uglađenog Matu Granića, ministra s najvećom rezidencijom u Vladi. Dok je Pašalić drmao državom, vjerovalo se da spas leži u europskom Sanaderu.

Kad je Sanader sišao s vlasti, pomislilo se da je Jadranka Kosor istinski pozitivac. Dok se pljuvalo po Šeksu i Hebrangu, državom su ordinirali bezlični Vukelić, Polančec i Rončević. Čim je Bandić sa svojim kumovima izgubio prevlast nad Holdingom, njegovi nasljednici krenuli su popunjavati mjesta svojim zemljacima.

A dok su Hrvatskom televizijom drmali Vanja Sutlić i Hloverka Novak Srzić, malo je bilo onih koji su upozoravali da će uz njihove nasljednike stanje na Prisavlju biti još gore.

Kako do Kunića napraviti Hloverku

A evo sad, cenzura na Prisavlju ista je kao prije ili još gora. Država je opljačkana gore nego devedesetih. Pravosuđe i represivni aparat služe vlasti isto kao i prije. A predsjednik države može činiti što mu je volja dokle god se ljudi tješe da na njegovu mjestu nije Milan Bandić.

U čemu je onda problem? U tome što je teško od Renata Kunića napraviti Hloverku. Ili od Karamarka stvoriti novog Pašalića. Teško je kritizirati Josipovića kad je on bio taj koji je spriječio Bandića da dobije izbore.

Uglavnom, mukotrpan je posao senzibilizirati javnost na takve fine tipove, sa završenim fakultetima, pročitanim knjigama i ništavnim biografijama, bez karijernih repova i kriminalnih zemljaka, bez psovki i omraženog naglaska.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sjećate se Vanje Sutlića?

A samim time što oni rade približnu ili istu štetu, zapravo rade još goru. Pored svih onih godina kad je Hloverka drmala Prisavljem, tek je Renato Kunić ukinuo Latinicu. Nakon cijele one novinarske pobune zbog Hloverke, ravnatelj HTV-a Stipić krenuo je smjenjivati novinare i urednike koji su potpisali Inicijativu za povratak ugleda HTV-u. A sjećate se Vanje Sutlića?

Došao je na ravnateljsko mjesto s karizmom pristojnog i uglađenog novinarskog veterana, a na kraju je smijenjen s etiketom najgoreg ravnatelja HRT-a: s mandatom obilježenim aferama, cenzurom, krađama, psovkama, vrijeđanjima, smjenama, nemarom, kaznenim prijavama... On je bio barometar propasti. Mislavu Stipiću trebat će duže vrijeme da izgradi taj status.

Zli desničari i uglađeni tehnomenadžeri

Devedesetih je ta podjela bila još izraženija. S jedne strane mediji su čerečili radikalne desničare i primitivne tajkune, dok su iza njih svoja carstva gradili i pozicije zauzimali ugledni tehnomenadžeri.

Oni koji sada vladaju bankama, gospodare medijima, kontroliraju uvozne lobije, drže unosne gospodarske sektore, dakle oni koji su dobrim dijelom kumovali propasti hrvatskog gospodarstva, često čak i više od svojih kolega Kutle, Rojsa, Gucića i ostalih. No za razliku od njih, ostali su netaknuti. Čisti kao suze.

S druge strane, Ivo Josipović može zahvaljivati nebesima što je u drugom krugu izbora pobijedio Milana Bandića. Nakon toga ništa što bi rekao, napravio ili zgriješio neće mu biti uzeto za zlo, jer eto, moglo je biti puno gore. A svaka riječ protiv HDZ-a, koliko god upakirana u nemušte formulacije tipa "nadam se da će predlagatelji izbjeći zamci da rade izborni inženjering" (sic!), višestruko će biti naplaćena u anketama o popularnosti.

Spušteni gard pred bezličnim birokratima

I to je glavni problem. Pred likovima kao što su Josipović, Kunić, Stipić, Sanader, Kosor, pa i Milanović, javnost ima spušten gard. Dovoljno je neoprezna da im okrene leđa. Prešuti greške. Tolerira propuste. Progleda kroz prste. I time im omogući da javne poslove - na čelu države, Vlade, Sabora, javne televizije - podrede svojim ili specijalnim interesima.

I tako, iz nekog razloga Kunićeva cenzura manje štetna od Hloverkine, Kosoričina samovolja poželjnija od Sanaderove, Todorićev "kutleraj" napredniji od Kutlina, a Karamarkovo drmanje tajnim službama bezopasnije od Pašalićeva. A opet nam je isto ili još gore. Kako to može biti?

Kao da ne shvaćamo da je manje zlo opet zlo, nekada čak i veliko. Da svi oni bezimeni i bezlični, uglađeni i kulturni likovi mogu biti jednako tako opasni kao i oni na koje smo navikli.  Nekad čak i opasniji. Zašto? Zato što ne vidimo znakove.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara