Tko treba neprijatelja pored prijatelja kao što je Mesić?
IVI SANADERU i Zoranu Milanoviću u ovoj dosadnoj, glupoj i ispraznoj kampanji falio je još samo Stjepan Mesić. Ali ne da njihova jadna prepucavanja poškropi kapljicama birtijaške mudrosti, već da predizbornu utrku samo učini još zamornijom. Kakav je to kampanja u kojoj glavnu ulogu igra čovjek koji u njoj uopće ne treba sudjelovati? I koji se uporno gura tamo gdje mu nije mjesto?
Pogledajmo samo koje teme dominiraju u kampanji i tko ih forsira. Prije dva tjedna Mesić je izletio s idejom velike koalicije SDP-a i HDZ-a i nije se zaustavljao danima. Jednom je to bilo najbolje rješenje za Hrvatsku, drugi dan jedino realno, pa jedino moguće, pa na kraju kad mu je ishlapila inspiracija, izletio je - anonimno, dakako - s imenima potencijalnih ministara. Složio ih je sve po redu. Očito mu je toliko dosadno u životu da u onoj svojoj izolaciji na Pantovčaku ne radi ništa drugo nego smišlja čime bi se zabavljao. I jasno, čime bi došao na naslovnice novina.
E kad je saga o koaliciji definitivno dosadila Bogu i vragu, novinari je izvrtili, a stranke demantirale do besvijesti, Mesić se odjednom prebacio na drugu temu: Pelješki most. Sjećate se kako se ne tako davno šef države odlučno usprotivio gradnji tog Skadra na Pelješcu, tvrdio da je to propast za Hrvatsku, da nam to ne treba i slično? Onda je naglo zašutio, kako to već običava kad mu neka tema dosadi, da bi se odjednom trgnuo iz drijemeža upravo u trenutku kad je HDZ taj monstruozni projekt počeo koristiti u kampanji. Ali sada mu glavna teza više nije bila neisplativost projekta i njegova suludost. Sad se uhvatio (ne)suglasja s Bosnom i Hercegovinom, pa usput forsirao priču o ministrici Marini Matulović Dropulić i njezinim dionicama Instituta građevinarstva Hrvatske. Mesićeva naknadna pamet o sukobu interesa ostala je (još jednom) na razini verbalnog ispada, ali zato je ta akrobacija naglo srozala cijenu dionica IGH. Da stvar bude još gora, Sanader je Mesića kao balavca zašpotao da se gubi iz kampanje, na što je šef države, sasvim netipično, odgovorio preko glasnogovornice - koju nema. Drugim riječima, pokunjio se i odšutio pljusku.
I onda, u trećem činu ovog političkog vodvilja, Mesić na pozornicu izlazi kao čuvar Ustava i demokratskog poretka, kritizirajući vojnog ordinarija Jurja Jezerinca zbog miješanja u kampanju, odnosno napada na SDP. Iako je njegov ispad bio na razini ispada prosječnog predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj, osvetoljubivi Mesić nije se dao zaustaviti. Pomiješao je kruške i jabuke, zaprijetio da će ordinarija smijeniti kao što je smijenio i generale, zvao papinskog nuncija na razgovor, da bi od svega toga ispalo sljedeće: Jezerinac nije baš rekao to što mu se pripisuje, Mesić nema ovlasti smijeniti ga, a nuncij Lozano obavio protokolarni razgovor sa savjetnikom Budimirom Lončarom nakon što je već objavio kako u Jezerinčevim riječima ne vidi ništa sporno. I nikom ništa. Rekao bi narod, prdnuo u čabar. Otišao Mesić u Estoniju, kad se vrati, na repertoaru će biti neka nova vratolomija.
Mesićevi glasači trebali bi se ozbiljno zabrinuti za svog predsjednika. Jedno je biti fikus, ali sasvim nešto drugo dezorijentirani državnik čiji se drugi mandat sveo na politički "roller coaster". Prisjetimo se čime nas je zadivio u posljednje vrijeme. Najprije je branio Sanaderove ministre tvrdeći kako oni nisu odgovorni za korupciju u Fondu za privatizaciju. Onda je s nekakvim mafijaškim polusvijetom u Vili Weiss dogovarao uvjete predaje generala Vladimira Zagorca. Onda je svog savjetnika poslao u Beč da tamo nudi nekakva pomilovanja, pravnu pomoć, garancije, tko zna što još, "popušivši" usput i podvalu o Sanaderovu zlatu. Zatim nije znao kako bi se izvukao iz govana, pa je u intervjuu na Hrvatskom radiju (!) ničim izazvan, bez ikakvih dokaza, Zagorca proglasio izvanbračnim sinom Franje Tuđmana (!!). Uslijed svog tog ludila, posegnuo je i za svojom omiljenom aktivnošću: prozivanjem medija koji su se drznuli kritički se osvrnuti na njegov angažman u slučaju Zagorec.
Usput je demonstrirao i tuđmanovski osjećaj za slobodu medija, amenujući postavljanje Vanje Sutlića za ravnatelja HRT-a, što je na Prisavlju vratilo sat negdje drugu polovinu 90-ih: Hloverka je postala urednica Informativnog programa, a Dijana Čuljak glavna politička novinarka. Fali samo Miljenko Manjkas.
Da nešto gadno ne štima, Mesić je potvrdio i u slučaju Peratović, opravdavajući uhićenje tog novinara od strane tajnih službi, zbog nekakvih osobnih obračuna, maskiranih u priču o zaštiti državne tajne. Čovjek koji je prije tri godine zbog novinarke srušio šefa tajne službe, sada brani tajne službe zato što ga je taj nesretni Peratović napadao na svom bezveznom blogu.
Tu je Mesić prevršio mjeru, ako je to uopće moguće nakon svih tih bedastoća (eufemizam za neviđene ludosti), pa je u tom slučaju podrška (ovakvog) predsjednika države nešto najgore što je oporbi može dogoditi u kampanji. Da je imalo razuman, Milanović bi nakon svega poručio Mesiću: "Ajde, malo me za promjenu nemoj podržavati".
Tomislav Klauški
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati