USTAVNI SUD odbio je ustavnu tužbu zbog dugotrajnosti postupka pred Upravnim sudom jer nerješavanje tužbe u roku godinu dana nije ocijenio nerazumno dugim suđenjem i kršenjem Ustavom zajamčenog prava na pošteno suđenje.

Podnositelj ustavne tužbe podnio je u lipnju 2002. Upravnom sudu tužbu protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje donesenog radi priznavanja prava na invalidsku mirovinu. Kako Upravni sud tu žalbu nije riješio, nezadovoljna stranka je godinu dana kasnije, u lipnju 2003., podnijela i ustavnu tužbu.

Uvažavajući svoju dosadašnju praksu u procjenjivanju razumne duljine trajanja postupka Ustavni je sud u ovom slučaju utvrdio da ne postoje pretpostavke za usvajanje ustavne tužbe i davanje nalog Upravnom sudu da ubrza postupak.

Ustavni sud je u pravilu nerazumno dugim suđenjem smatrao postupke u kojima sudovi nisu u roku od oko pet godina donijeli prvostupanjske odluke.

Hrvatska se na pošteno suđenje u razumnom roku obvezala 1997. kada je ulaskom u Vijeće Europe prihvatila Konvenciju o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda Vijeća Europe.